Imam još koji dan pre nego krenem da radim duplo radno vreme, pa ko velim da podelim sa Vama lično priznanje i iskustvo. Drugi ljudi misle da nisam lenja i da ne odustajem lako. Istini za volju, ja sam jedna razmažena i osrednje lenja osoba koju su roditelji mnogo voleli i sve dozvoljavali. Kad mi se ne svidja u školi mama pise opravdanje, kad me muči šefica na poslu ja već mislim o drugoj firmi. Malo trpim ali baš malo, tek toliko da mi ne bude žao ali, velikih žrtava, nemam. Danas, vidim da me ta osobina koči u teranju stvari do kraja. Onda, istina je da znam da čovek nepretano teži lenjosti a stvari haosu i da je dobro stati tome na put. Ne služe li tome institucije društva, prisila, umetnost ili već koje instiitucije - labavije i jače.
Ove teme me interesuju od kada sam i sama postala roditelj i to gde su granice, šta da dozvolim a šta ne i koliko je dobro terati do kraja, ali me najviše zaokuplja koliko trpeti i šta. Medjutim ovaj blog uopšte nije o vaspitanju dece - ovaj blog je o vaspitanju i disciplinovanju samog sebe, tačnije mene i onih koji bi to da preispitaju kod sebe.
Često imamo goste, navikli smo se na njih kao na komšije u Beogradu. Razni ljudi pa i priče i iskustva drugačije. Mnoge sam i upoznala tako što su preko prijatelja pitali da budu kod nas neki dan. Ovog leta u posetu nam je došao interesantan čovek.
Piše: Boban Stojanović
Ovo je jedan veoma, veoma intimni tekst.
Ako se zgražavate ličnih ispovesti raznoraznih ličnosti po glamuroznim nedeljnicima, u TV emisijama ili preko pikantnih (auto)biografija, onda je bolje da nastavak ovog teksta ne čitate.
Ne znam, da sam na vašem mestu ne bih... sada, kako god...
Na ovu Frojdovu verziju Englightenmentovog znanja kao cilja, koje nas po sebi oslobađa, me je podsetio nedavni članak u časopisu Wired: Your Outboard Brain Knows All by Clive Thompson. Pod okriljem metafore Cory Doctorow "outboard brain" on priča o Internetu kao mentalnom plug-inu, o tome kako neke osnovne stvari sve slabije pamtimo pa se oslanjamo na elektronska pomagala, kako nam je teško bez Googla i Wikipedie da se "poravnamo" sa sagovornikom.
Priča kako ponekad u diskusiji potegne za Googlom da bi naleteo na fragmente koje je on napisao, a kojih se više ne seća. Kako čak i dok vodi telefonsku konverzaciju poteže za Internetom da bi formirao, prilagodio, konceptualizovao svoj stav ili potegao za projekcijom neke teme ili teze koju je sagovornik uveo.Dotiče se istraživanja koja navode kako pamtimo sve manje osnovnih činjenica.
prenosim tekst Dejana Anastasijevica napisan za Vreme
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=516448
Ove nedelje se navršilo šest meseci otkad je pod prozorom mog stana eksplodirala bomba. Eksplozija je prouzrokovala manju materijalnu štetu u vidu rasturenog prozora i sobe izrešetane šrapnelima, ali je ostavila trajnije posledice na moj život i rad. Uprkos uveravanjima najviših državnih i policijskih funkcionera da rešavanje ovog slučaja ima najviši prioritet, krivac (ili krivci) još nije otkriven.
Mark Zuckerberg je sa 20 godina (2004.) osnovao sajt Facebook.com, koji sada ima 42 miliona članova (najviše što jedan sajt ima). Za 1,6 odsto tog sajta Microsoft je skoro platio čak 240 miliona dolara, pa ako bi tako mogla da se proceni vrednost onda je ceo sajt vredan oko 15 milijardi dolara... Sigurno vredi činjenice da je Zuckerberg napustio Harvard da bi se posvetio ovom projektu. Ima još takvih priča, kao što je recimo ona o Sergej Brinu i Leri Pejdžu (google) i dr...
Ratne priče sam čitao kao obavezan dio lektire u osnovnoj školi.
Čitava plejada pisaca je brinula o tome da dogodovštine partizana ne ostanu zaboravljene.
Pisac vas je, najčešće, već na samom početku ubacivao u sred žestoke bitke u kojoj grupa partizana na naročito duhovit i dovitljiv način razbija omanji „švapski“ bataljon zahvaljujući svojoj natprosječnoj inteligenciji, superiornosti i fizičkoj pripremljenosti. Priča je bilo mnogo pa su se
Ne verujem da je bash za hvaljenje, ali eto u Srbiji ima neshto specifichno, shto shljaka, masovno je prihvaceno uz euforiju, chak izaziva radost i zadovoljstvo-al' ko mari za posledice, (kao u sluchaju globalnog zagrevanja).
Naime, od svih ministarstava, koja rade traljavo pod sumnjivim rukovodstvom i josh diskutabilnijim odlukama, Srbija ima, a da niko o tome nije obaveshten, shto je sasvim u redu, jer je to potpuno legalno, iako radi pod firmom sa regulisanim papirima, ministarstvo nekulture, koje je pri tome i visoko profitabilno, za razliku od ostalih ministarstava, koja katastrofalnim
Posto mi je Gospodin Kovacevic dao ponudu koja se ne odbija(koalicioni sporazum u 99 tacaka,predsednicka mesta u tri upravna odbora,clanstvo u pet,neke print medije i radio i TV stanicu pristao sam da svoj blog prikljucim njegovom,te smo zahvlajujuci razumevanji i toleranciji spaslili blogersku zajednicu od cepanja i frakcijskih borbi.
Zato molim da se preselite dva tri bloga gore..i pisite tamo sto Vam je volja
“Ako raspisem (izbore),kajacu se, ako ne raspisem (izbore) kajacu se”.“Izbori, biti il ne biti,pitanje je sad”..muci Borisa Tadica.Nema
Moj Sin je sinoć, u sedam uveče, dakle doba normalno, da normalnije biti ne može, izašao sa drugom, Komšijom u šetnju. Da se izluftira
...Kam'raden, die Rotfront
Und Reaktion erschossen,
Marschier'n im Geist
In unser'n Reihen mit...
Da li ste ikada culi za Theresienstadt? Tranzitni logor za evropske Jevreje, Rome, Slovene, politicke zatvorenike, homoseksualce i ostale nepozeljne tokom Treceg rajha, na putu za gubilista Bergen belsena, Auschwitz-Birkenaua, Treblinke... Ma znate vec, nadam se.
A da li ste ikada culi ko je bio Dr. Siegfried Seidl?
Da pomognem, dotichni je bio pukovnik SSa i prvi upravnik ovog logora. Lekar po zanimanju,
Ono što sam videla danas u atutobusu nateralo me da shvatim da izgleda nisam normalna što se trudim da budem srećna.
To se ovde računa u bolest.
Posle ovog što ću vam ispričati ili ćete mi reći da je to tako, da sam fiju fiju i da je ono što sam videla u autobusu sasvim normalno, ili da sam ja skroz zdrava, a nacija teško obolela. Dozvoljavam sebi da stavim sebe naspram nacije samo utoliko što sam u
Tumaram ovih dana po stanu - raspremam stvari od prethodnog puta i spremam se na novi, pa da ne slušam samo tišinu pustim TV, da onako bez mene drnda. Ima tome već koja nedelja da sam primetila zanimljivu emisiju na RTS-u, ali nekako ne uspevam da uhvatim raspored programa pa se iznenadim i obradujem kad ugledam prepoznatljivu špicu. Ta emisija se zove "Srbi u svetu" i ne znam da li se emituje na normalnom programu ili samo za inostranstvo ( ja pratim RTS preko satelita). Da ne dužim, rado bih se osvrnula na kompletni program za inostranstvo ali danas samo o ovoj emisiji.
Ta emisija je toliko smešna da ni jedna humoristička serija ili prilog ne mogu da nadmaše istu. Pre nekoliko godina na poklon sam dobila knjigu Jurija Poljakova "Jare u mleku". Tolkio sam davila ljude da pročitaju tu knjigu pa sam je od uvaljivanja drugima i na kraju i izgubila. Pored te knjige u isto vreme na kiosku u Beogradu kupim uz novine Kaporovu knjigu. Radnja je vrlo prosta. Neki lik smisli kako bi se obogatio
(в.поучан састав из циклуса: историју листајући, или, ајсе лажемо )
Глинџавије ,тај неусахли борац за идимидођими па се врати никад сањао ние да ће бити у конбинации за изигравање Главног Лика причице скоро набасане у дрангуларијуму сновами а која се односила на келте те сурове борце па стога
„I mi danas ne samo pamtimo nego i tražimo odgovornost za zločine počinjene u Sandžaku – počinjene nad ljudima samo zato što su bili drugačijeg imena, drugačije etničke i verske pripadnosti: Sjeverin, Štrpce, Priboj, Pljevlja, Bukovica, Kukurovići, Milanovići, Voskovina, Rajičevići, Zabrđe, Živinice, Rančići, Prelac, Sastavci, Slavotići, Sočice, Strmac, Valovlje, Zaostro.“
(Staša Zajović)
Na današnji dan, dana 22. oktobra 1992. pre petnaest godina, dogodio