Tamo negde sredinom pedesetih godina prošlog veka, pa skoro do kraja sedamdesetih se mnogo ljubavilo. Posle je došlo zabavljanje, pa ga smenile veze, šeme i ono što klinci danas zovu cimanje. Ako je suditi po nazivima, takav je i sadržaj bliskih muško - ženskih odnosa, a na tome su zasnivane (i još se zasnivaju) i brakovi. Kad malo bolje razmislim - nije ni čudo što su generacije naših roditelja provodile po 40 - 50 godina u braku, jer su se uzimali iz ljubavi i verovali u nju čak i kad je sve govorilo protiv. Posle je došla naša generacija, a mi smo tako voleli zabavljanje,
E bre, što sam nekad znala lepo da se posvađam, pa mi sve nešto milo kad izbljujem ono što mi je na srcu i drugu stranu dovedem do sloma živaca! Mislim, lepo mi jedno dva-tri sata, ponekad me držalo i ceo dan to slatko pobedničko osećanje, pa ne mogu da zaspim od uzbuđenja. A onda, u gluvo doba kad po stoti put premotam sve što sam rekla i čula od druge strane i taman rešim da se prepustim blaženom snu, krene jedan bezobrazni crv da mi kopa po savesti i zbunjuje me upornim pitanjem: „I šta si time dobila?"
Stvarno šta? Saterala ga u ćošak ironičnim opaskama, udarila
Ne mogu, nešto, da spavam ovih dana, taman me malo, kao, savlada san, pa mi odnekud sevne kroz glavu – trebala sam... I gotovo, ode san k’o rukom odnet. A gluvo doba i vrućina i uhvati me neki svrab kako legnem, ma i jastuk me žulja.
Prevrćem se uzduž i popreko, menjam stranu, okrećem glavu nizbrdo... Ne vredi, neće me san. Idem napolje da obavim jedan razgovor sa sobom. Onako, u tišini.
Sedim noćas na terasi i nešto se mislim – što mi neko ubrz’o ovo leto, evo, kol’ko juče počeo raspust, a već u avgust ugazili! Ma kad sam se malo bolje udubila, s nelagodom
Znaš kako se sećam svojih rođendana iz detinjstva?
Taman kad se završi berba kukuruza, poseče tuluzina i poveže u snoplje, i spuste se dosadne magle, a jesenje ruže u dvorištu oklembese i počnu da crne po ivicama reckastih listova, znam da mi je rođendan blizu.
Onda jedno jutro krene užurbano spremanje kuće, skidanje zavesa, štirkanje svega što vuče na belo i besomučno glancanje trokrilnog šifonjera. E to je značilo da mi je rođendan prekosutra.
Sledeće jutro me budi cičanje praseta i mirisi, k'o slavski, iz kuhinje. Pomešani
Zastala je ispred restorana, zategla ramena i uvukla stomak, dlanovima ispravila nevidljive prevoje crne, svilene haljine i udahnula tri puta duboko, da umiri uzbuđenje koje joj se u nepravilnim talasima razlivalo čas grudima, čas stomakom, da bi se sudarilo u nekontrolisane udarce od kojih su joj noge i ruke vidno treperili. Radovala se ovom događaju i dugo se i pažljivo spremala vodeći računa o svakom, i najsitnijem detalju na sebi. Podjednako temeljito je zamišljala trenutak kad će zakoračiti u svečanu salu i stati pred pedesetak pari radoznalih očiju, pružiti ruke ka prvom dragom
Ma kakva crna finoća? Kakva saosećanja, pristojnost, vaspitanje? Kultura? Ko izmisli onu budalaštinu da lepa reč i gvozdena vrata otvara? Možeš da se sklanjaš, da paziš na svoje reči i dela, možeš da budeš dobronameran i pristojan koliko hoćeš! Ali... Kad tad ćeš shvatiti da je motka iz raja izašla i da oni s kojim se svakodnevno srećeš samo od sile zaziru.
Gledaj me, bre! Otkad pamtim neko mi zvoca – nemoj ovo da se onaj ne naljuti; nemoj ovako, meni se više sviđa onako; pazi na ovo, da ti ne bude ono... Nemoj da se dereš, nemoj da plačeš, nemoj da se smeješ,
Uđem juče u prodavnicu, a ono neka čudna tišina, nema čak ni muzike sa razglasa. Inače ljubazna prodavačica mi se jedva obrati plačnim glasom. Pitam je da li je dobro, a ona kaže: "Nisam, upravo javili da nam je poginula koleginica (29 godina). Ostalo malo dete za njom." Neprijatno mi da zapitkujem, a ona nastavlja: "Vraćala se s mužem i detetom s nekog slavlja, muž bio pijan, brzo vozio i eto... Ona poginula, njemu ništa. Dete ostade siroče."
Uh, meni se steglo u grlu, ne znam šta bih joj rekla, kad se ubaci neki glas sa strane: "Pa sama je kriva, nije trebala da seda s
Odavno je neko rekao – ako hoćeš da vidiš kakvo je stanje u državi, uđi u neku ustanovu koja se finansira iz budžeta. U školu, recimo srednju, jer ona nije obavezna. Mislim, nije obavezna za sve koji su završili osmoljetku, samo su zaposleni to shvatili kako njima odgovara, pa dolaze na posao kad i kako im se ćefne.
Četrdesetočasovna radna nedelja (što u prosveti znači 20 časova redovne nastave + 1 dopunske + 1 dodatne + 1 slobodnih aktivnosti + priprema + rad u stručnim organima + dežurstvo + koješta da se namiri norma) svodi se na najviše 4 radna dana od po onoliko časova koliko si raspoložen da održiš. Podrazumeva se da radiš po savesti, koju svakako imaš čim ti je poverena časna dužnost da obrazuješ i vaspitavaš budućnost ove zemlje.
Ispod makadamskog druma prostrla se mala zaravan, sa kućom i mlekarom na sredini, omeđena orahom i drvljanikom s jedne, a leskovim šumarkom s druge strane. Dvadeset muških koraka u širinu i trideset pet u dužinu, pa se preko kamene podzide, strmoglavi u šljivik. Tamo gde se padina ublaži, prostrle se livade, a red vitkih jova, jedna plevara i štala preseku pogled i početak njiva obeleže. Kao da se neko zabrinuo da će mu i imanje niz tu padinu skliznuti, s donje ga strane gustom bukovom šumom podupro. Kroz nju jedna stazica, obrubljena divljom kupinom, vodi do
Moj drugar i kolega likovnjak A. Rapić napravio je autoportret snimajući preplitanje senki u prostoru kojim se kreće tokom jednog dana. S njegovim dopuštenjem ovaj zapis iznosim pred vas.
Kakvi su vaši utisci?