Krenuvši da razvrstavam fotografije za novu hazart sesiju, iznenadila sam se kada sam primetila da je na većini nekakav lik, čovečiji ili životinjski, stvaran ili izmišljen, tek - tu je, kao lice ili kao njegovo naličje - maska. Stoga sam odlučila da ovaj inicijalni post bude tematski.
Gospa Zora zapravo ni dan danas nije načisto da li joj ime odgovara ili ne. Naime, neprestano je muči jedna sitna začkoljica: ona zorom ustaje samo i isključivo ako mora, ali zato redovno leže sa prvim petlovima ( Ovo sa glasnokukurikalovićima ipak treba shvatiti sasvim uslovno i čisto figurativno, jer tamo gde ona živi, pevci su odavno proterani iz dvorišta. Samo po koji limenko je ostao zaboravljen na nekom krovu patiniranom mahovinom i čuvarkućom da poput saobraćajca usmerava široke ravničarske vetrove, ali ni to nije baš pouzdano, jer ne može da se seti da li ih je u poslednje vreme viđala ili bi samo bila rada da je tako. ).
Mala Mama:
Srbija je sjajna zemlja. Ima divne pravilnike.
U okviru svih postojećih zakona.
Događa se ponekad da joj se dan prosto zgruša među prstima kao letnje mleko u plavoj šerpici na tufne i umesto da teče i peni i miriše, cepa se na mlitave krpe sa kojima ne zna šta bi. Ili joj se razbije u paramparčad izbačen iz ravnoteže nečim naizgled sasvim nevažnim, pa silno vreme mora da provede prebirajući krhotine u besmislenoj nadi da se mogu zalepiti jednim iznuđenim osmehom.
Katkad se jednostavno zgužva do neprepoznatljivosti, poput odbačenog staniola i nokti joj se umore od pokušaja da ga ispravi i dovede
- Sad ću da aaa-pćiha!!! Ćiha!! Ćih! kinem - rekla je Hana, stresla se i valjano se useknula u papirnu maramicu.
- Izbegavam da kažem da bilo šta ili ma koga mrzim, ali kijanje je jedna od retkih stvari koja me baš nervira i za koju bez problema mogu reći da je mrzim iz dna duše. - zaključila je.
Zatim je mali prst desne ruke podvila između palca i ostalih prstiju - siguran znak da će da sedi i ćuti i da joj je na umu nešto za šta nije sigurna da li bi mi poverila ili ne.
Ćutim i ja i čekam da počne sa pričom.
Reč ima Mala Mama ( link ):
Bivaju tako neka vremena ( retko, ali bivaju ) kada se samo dobro i lepo dešava. Eto, meni ovih dana srce puno do vrha, pa preliva na sve strane.
U to ime, gošća mi je danas rođeno Malo Dete i njena priča koju je prošle godine poklonila sestri za rođendan:
Zatekla ih je priljubljene jedno uz drugo. Ona je bila leđima tek ovlaš oslonjena o ivicu terase, obučena u haljinu zadimljeno plave i bele boje, sa veoma umešno ukomponovanim prugama i tufnama. On se blago naginjao nad njom u svom svečanom odelu nešto prenaglašeno plavom, ali sasvim umesno primirenom belim detaljima, od kojih se naročito isticala savršeno zavezana leptir-mašna. Delovalo je kao da ćućore nešto toliko lično da je, videvši ih tako, Hana na trenutak zastala i bila gotova da se lagano izšunja ne kvareći im taj, po svemu sudeći, sasvim poseban trenutak.
Tu negde, sasvim blizu velikog, nervoznog, užurbanog grada, lenji se i proteže duž moćne reke jedna varoš, a u njoj...
Ne, ne, ne!
Za ovako malo priču kakvu želim da ispričam, ovo je suviše veliki i moćan uvod, mada mi se jedno vreme činilo da je baš onakav kakav treba da bude. No, eto, predomislila sam se.
Dakle, idemo iz početka:
Na žalost, lepih vesti nema. Izgleda da je ponovo došlo vreme za dizanje galame.
Prepuštam reč Maloj Mami: