ZVUCI TIŠINE
 
                                                        V
 
 
Prošlost me nekada zagrli svojim ćebe mekanim rukama i na silu me posadi na kauč. Sakrije me u ostatku dana, mračnih dana koji se gomilaju krajem godine. Vazduh vani seče kao ledeni nož. Pomisao je još gora iz toplog, nazovi, doma. Da imam podno grejanje vrlo rado bih promenila ugao posmatranja. Da imam podno grejanje mogla bih da gledam u budućnost. Neke stvari te iznenade kao led koji se uhvati preko noći. U izostanku sunca i boja, ceo moj svet se završava na četinaru koji vidim sa prozora. Nijanse tame kreiraju iluzije, izbledeli dani te kao nešto uče. Kiša pada, pa se maskira u sneg. Vode je previše a života sve manje. Prošlost me nekada uzme u zagrljaj toliko da odlazim u fade.
 
 
 

Gospodin Levi se prvi put maskirao sa pet godina. Našao je parče crepa na plaži koje je umočio u vodu i išarao se po licu. Kada je takav ušao u hotelski restoran jauci prisutnih delovali su kao da se izmasakrirao. Na školskim priredbama je bio gusar, nindža, dirigent i fudbaler. U gimnaziji se krio iza lika pank bubnjara, od šminke noseći samo krejon.

Svoj prvi novac je zaradio u zoo-vrtu Big Blue Bay noseći na sebi veliku kutiju Snooply kokica. Kostim je bio tako dizajniran da su ruke i noge bile njegove a oversize kutija i ukočene plastične kokice su mu stajale iznad glave. Prozore za oči imao je u oba slova O u natpisu. Kasnije te godine gospodin Levi je bio prvo ulični pa onda i cirkuski klovn a dve glavne zavrzlame su mu bile plišana pesnica koja izleće iz šešira i džep koji prska vodu. Kada je radio sa decom nije nosio šešir. Nosio je slojeve šminke, šareni kombinezon i crveni sunđerasti nos. Do kraja iste godine oprobao se i kao Deda Mraz, spavajući preko noći na jastuku koji je preko dana opasivao oko sebe. Gospodin Levi je živeo kao u bajci. Bio je Popaj i Petar Pan. Bio je jak i mlad. Bio je i sakriven iza radio talasa zabavljajući zaslužne. Duboko u moru sebe razbijan je o litice nevidljivog rastapanja, degeneracije. Ni gram negacije.

 

 

           Viriš kroz ključaonicu u sobu, s fasciklom u ruci. Vidiš golog čoveka kako stoji na sred sobe. Čovek u crnoj haljini vreba iz mraka. Sveća i prsti oko nje ga odaju. Spremna je za uzglavlje ali još ne gori. 

            Pitaš:

            - Ko si ti?

            Pitaš:

            - Zašto si go?

            On se okreće i kaže:

            - Svi u životu nekada moraju da stoje goli. Tako i predsednik republike mora nekada da stoji go! Ja sam predsednik republike!

            Trudiš se da razumeš kako ali jasno ti je samo da si to ti, kada ostariš.

            Nešto ti se dešava ali ti ne znaš šta je to?

 

 

            Noć je bila tamna i gusta kao melasa. Gusta magla i gusta kiša, prokleti novembar, kao da nije mogao da bude drugačiji u veku najvećih klimatskih promena.

            I ovaj mesec je gust. Svi ti načičkani datumi, promocije i proslave, priredbe i performansi, gomila nekakvih aktivnosti pod krovom jer ko bi sada smeo da se provodi napolju. Pored toga što je hladno i vlažno, lako te proguta noć. Stopa kriminala je stopa Jetija ili nekog prokletog trola i gazi ceo ovaj avetinjski grad. Toliko je više zavladalo bezakonje da se ni za ubistva ne ustaje iz stolice, izlazi iz stanice, pali rotacija. Moraš da imaš vezu u partiji pa da se neko potrudi da makar izađe na mesto zločina, kada ti pacovi ubiju nekog bitnog. I to je sve, izađu i ništa. Eventualno će se ponašati kao da si ti kriv i pokušati da reše slučaj na licu mesta.  

            Ako nikako, ni teoretski, nisi mogao ti to da uradiš svom najmilijem to je otprilike kraj istrage, jer dok su kod tebe kući i piju čaj od trešnje u gradu su se desila bar još tri slična ubistva.

            I nikom ništa. Evolucija.

 

Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini. A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije bila je nepredvidiva.

            Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.

 

 

                                             ZVUCI TIŠINE

                                                       IV

 

 

Uzela sam bolovanje. Sve što sam radila je spavala i mislila o njemu. Kačila sam se za sećanje na život među jastucima na njegovom kauču. Svakodnevni život koji smo nekad imali, osećaj doma, koji mi se nikada nije desio ni pre ni posle na taj način. Pesme o tišini koje odlaze u fade. Gonjena jebenim genima o samoodržanju morala sam da budem sebična. Da ne kažem glupa, ispala sam neuka.

 Strast i netrpeljivost, dođu i prođu. Nekada potraju duže. Mnogi glumci igraju u takvoj predstavi, samovoljno. 

Da li da budem kao oni ili da budem sama? 

Drugačiji ugao posmatranja bi učinio da progledam.

 

 

 


 

Pneumatik - Izuzetno elastičan i izdržljiv karakter, sporo se troši i prilagodljiv je svim vremenskim uslovima. Lako se naduva i može da pukne ali se još lakše izduva. Može se probiti ali tada postaje neupotrebljiv. Svaki krpež ga čini nepouzdanijim.

Citostatik - Karakter od koga vam se povraća. Otrovan je za okruženje iako je uvek tu da pomogne. Niko nije srećan sa ovim karakterom pored sebe ali sateran u bezizlaz svako će naposletku položiti velike nade u njega. On vam se uvlači pod kožu, ulazi u krvotok i to su njegova najveća mana i najveća vrlina.

Infografik - Sve mu se mora nacrtati i izračunati. Ne postoji informacija koja nema formulu ili dijagram. Iracionalno u njemu je nula. Karakter je koji se bavi karakterima, koji se davi u karakterima. Sve se da svesti, po mogućstvu bez ostatka. Prikazuje stvari jasno, nedvosmisleno i dvodimenzionalno. Limitiran je koordinatnim sistemom u kom obitava.

 
…ako ima Boga, u paklu gorećeš...
 
Ali Boga nema.
 
 
- Moramo prestati da se srećemo po uskim prolazima na Breginom brdu – rekao sam Nataliji, na koju sam slučajno naleteo u pasažu koji spaja Rožajsku i Puškinovu, između visokih zidova nalik na one u tipičnom kosovskom/albanskom selu, a ne elitnom delu glavnog grada.
- Ovo je jedini uski prolaz na ovom brdu koje nikako ne može biti Bregino, on ima samo dve vile, onu u kojoj obitava i onu u koju ti dolaziš – odgovorila mi je s osmehom.
 
 
 

Trebalo mi je vazduha da bih viknuo da se gušim ali nisam, niko to ne bi čuo. Otvorio sam prozor i napravio jedan duboki udisaj. Bio je isprekidan bolom širenja grudnog koša. Sve stvari kada trule imaju tendenciju da se skupljaju. Napolju je padala kiša i smrdela je trulež sa ulice. Možda su mačke udavile pacova i ostavile ga pored đubreta ili su psi udavili mačku i ostavili je pored pacova. Ne znam više ni sam, zaudaralo je pa sam odmah zatvorio prozor. Natrag u sobu iz koje nisam izašao ceo dan.  Kretanje po zamišljenoj liniji, kuhinja - fiziološka potreba, soba - fiziološka potreba, kupatilo - fiziološka potreba. Fiziologija sporog umiranja ista je kao i fiziologija brzog življenja, moraš jesti, moraš spavati, moraš ići u WC. Ne moraš raditi. Tu počinje patofiziologija. Ne znam kako ne mogu da dišem kada već ništa ne radim. Da li je do zatvorenog prostora? Nije. Vazduh mi nedostaje i kada sam na vazduhu. Retko izlazim ovih nedelja. Deprimira me svakodnevnica, kako ona suncem osvetljena tako i ona neonska. Sve teže dišem vani. Dobijam napade i ne mogu da se odbranim.

 

 

Trebalo je da znam da se ne vrtim u krug. Ceo život sam imao osećaj da se vrtim u krug. Jurim sopstveni rep.

Trebalo je da znam da čak iako je izgledalo da sam kružeći došao ponovo na isto mesto, to mesto zapravo nije bilo isto.

Trebalo je takođe da stavim prst na čelo i zapitam se čemu manježno kretanje i šta bih inače radio sa svojim repom da sam ga ikada uhvatio? Da li je bilo predviđeno da ga uhvatim ili je sama jurnjava srž? Izgleda da je to prokleto kretanje kružnom putanjom kosmička sila. Zemlja se okreće oko svoje ose i tako okrećući se obilazi oko Sunca.

Trebalo je da znam da je moguće juriti svoj rep i tako zamajan opisivati kružnice. Tužne kružnice.

Tužnice.

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana