Potamnele cigle, iskrzane i vlažne, bile su prva stvar koju sam video kad sam se probudio. Bile su uredno poređane jedna na pola druge i u krug oko mene. Malter koji je razdvajao redove pravio je puteve kojima su se kretali nekakvi insekti.

Gladan sam. Nervozan sam. Agresivan sam.

Moram pobeći odavde, ovo mesto je grozno. Krenuo sam brzo da se penjem. Raširio sam noge i zaglavio se na metar od dna. Rukama sam pokušao da pronađem dobar hvat. Uspeo sam da se pomerim malo na putu ka vrhu. Tada se parče cigle odlomilo i pao sam nazad na tlo. Osetio sam bol do same koštane srži. To je skleroza.

 

Neki čovek je probao da se ubije za Novu godinu.

Popeo se na most, malo se nećkao, dovoljno da naiđe Deda Mraz i da ga ubedi da odustane.

Posle nekog vremena čovek je ponovo počeo da veruje u Deda Mraza a Deda Mraz je razdužio kostim.

 

Neki čovek je čuo da su šargarepe dobre za vid.

Skidao ih je redom sa jednog kraja kanapa na čijem je drugom kraju bio privezan štap.

Posle nekog vremena upravitelji tuđih sudbina su imali u rukama pregršt improvizovanih korbača.

 

Neki čovek je imao u glavi tu jednu melodiju koju je zamišljao kako svira na njegovom sprovodu.

Kako ne bi mogao da je čuje iz sanduka odlučio je da je pokloni drugima.

Posle nekog vremena osnovao je pogrebni bend a kada je njegova melodija birana izvođena je besplatno.

 

 

GRAVITACIJU SMO IZMISLILI MI LUZERI DA BISMO MOGLI LAKŠE DA PADNEMO

 

Sedim u svojoj fotelji koja nije neka obična fotelja a nije ni Ikea, iza mene se ne čuje ništa, ispred mene se ne vidi ništa, pa onda proleti Džordž Kluni u istoj takvoj fotelji, dam malo gasa da stignem imenjaka, pita me ozbiljan kako je Sandra, kažem dobro je, nije loše ali pašće na kraju, na kraju svi padnemo

 

 

 

                                      TIHI NAČIN

                                               II 

Koristim knjigu vrednu pomena, još uvek umotanu u šuškavi papir, poklon dobrodošlice prvi put kad si dolazila, da se zaštitim od najavljenog pljuska. Tvoja jakna je možda vodootporna ali ćeš kad dođemo u stan presvući pantalone. Učimo na greškama, najbolje na sopstvenim. Pratimo korake unazad, rekonstruišemo. 

Više se ne plašim da rane neće zarasti. Ako strah ipak krene da se pomalja, puštam snimke preleta preko mirnih vodenih površina ili malih izolovanih šuma u poljima, gde se jedino čuje zvuk vetra i vode, vetra i lišća. Memorišem te prizore i zvukove, sutra kada ne bude konekcije.

 

 

 
2017-01-25 21:52:12
Literatura| Ljubav| Zabava

DA LI TE OD MENE PODILAZI JEZA?

horheakimov RSS / 25.01.2017. u 22:52

 

Video sam te sinoć kako ulećeš u Maxi
danas si mi mahala pre ulaska u taksi
sutra ću te čekati na putu do Kineza

da li te od mene podilazi jeza?

 

          Ne podnosim ni prinčeve ni princeze, prčeve koji seksi osede dok na guzici sede, mlade babe i još mlađe dede, nikogoviće tipa lezi lebu da te jedem, kao ni one što samo i po ceo dan rade pa se posle čude što na pola mladosti ostare i što ih ne podnosim, osim ako stvarno ne vole svoj posao, što je malo verovatno

            Posebno ne podnosim verovatnoću naročito preko dana malo bolje je podnosim noću,  dok spavam, statistiku iz nepouzdanih izvora, istorijske izbore pre izbora, istoriju uopšte, perfekat, pluskvamperfekat i sva pripadajuća sranja, osim ako nisu intimna sećanja, na bilo kom nosaču memorije

 

Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku... Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.

 

 

                                        TIHI NAČIN 

                                               III

 Sa mog sedišta, polja sa malim izolovanim šumama, nestaju brže nego kolovoz, brže nego što mogu da nabrojim sve njihove osunčane boje. Dolazim u zamak. Leto ima nešto čime farba, polja, gradove, ljudsku kožu. Ležimo u tom polju, na padini između dva simbolički udaljena toponima, oboje znamo da je kroz nekoliko sati kraj. Ali svejedno plutamo. Slažemo se da je u tebi upisano da ne živiš tamo gde si rođena i da bi u svakom paralelnom univerzumu otišla od kuće. Meni se adresa nije promenila od rođenja. Imam sačuvanu i prvu prijavu boravka. Letnji datum. 

 

 

 

Odnese me vetar, pa me lako baci
tako da svako može da me zgazi
ponekad se osetim ko papir
bazalni metabolizam održavam na kafi
dok je crno ne mogu da zaspim
ponekad se osetim ko vampir
utrčim u džunglu
kad me čovek prati
ponekad se osetim ko tapir


 

Šta treba da bude neka bude, ja sam svinja od čoveka, a svinje jedu ljude... Šta treba da bude neka bude...  Čuo se uživo glas koji je pevušio odnekud iz prostorije koja je najviše ličila na dobro uređen obor, ili možda čak na dnevnu sobu sa uglom za svinje. Iz druge prostorije dopirao je i zvuk radio aparata. Čule su se i svinje. Smrdelo je na krv, izmet i leševe. Četiri debele svinje su, iza sklepane ograde, kidale leš koji je čovek iz traktora istovario pred njih.

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana