Prvo jutro me je probudila pesma crnaca. Tužna pesma. Crnorizi bluz. Crna pesma. Zvuk zvona sa tornja prodirao je kroz otvorena vrata terase na kojima se lagana zavesa njihala u ritmu naleta vetra. Jugozapad vani. Severoistok unutra. Ritam sekcija - vetar, melodija - zvona, glasovi - crnorizo bratstvo.

            Bila je nedelja.

            Ležao sam u krevetu kao mrtav. Leđa na dušeku, čist čaršav, glava na jastuku, čista jastučnica, ruke uz telo. Odsutan pogled u tavanicu popunjenu lamperijom. Kao na odru. Jedan život je gotov, počinje zagrobni, srazmerno kraći i lepši. Blagog osmeha na usnama jer ne može ovo letovanje biti toliko loše. Kada si već mrtav ništa ne može biti toliko loše. Opušten sam, kao pre nego li nastupi rigor mortis. Razmatram da li da ustanem ili da prvo pogledam poruku na telefonu. Ponuda roaming tarife. Ignorišem. Kucam prijateljici, pre nego li besplatni komšijski wi-fi signal odumre, poruku: Bon voyage i u nastavku kačim poster filma Back To The Future... Srećan put natrag u budućnost. Ona se iz smrti vraća u Švajcarsku. Bila je na letovanju u rodnom kraju, obišla groblja, pričala sa mrtvima, zapalila sveće. Zapalila je i svećice. Iste je i ugasila. Bolje bi joj bilo da je poželela da se ne vrati iz Ženeve, sem na letovanja. Ipak, njen život još nije potvrđen. Pa opet, ako ti je sudbina da budeš mrtav, bolje biti mrtav na Ženevskom jezeru.

 

Hladan zimski vazduh košava je dodatno ledila tako da je Drago odmah po izlasku iz kabine uvukao dugački vrat u svoj železnički šinjel. Podigao je kragnu i vratio kapu na glavu, koju je skinuo dok se zbog svoje visine provlačio kroz vrata kabine.

Čuvaj se Drago, odjeknuo je glas kolege koji ga je napuštao preko garažnog koloseka. Vrata iza kojih se skupljalo staro društvo pustila su na kratko, dok je kolega ulazio, snop svetla i oblak toplote stare kaljave peći iz ugla zajedničke prostorije odmorišta, koji je vetar trenutno progutao. Drago je za sobom čuo snažan zveket zatvaranja metalnih vrata i treperenje stakla na njihovoj gornjoj polovini, žutog peskiranog stakla koje je propuštalo na beton zagasito svetlo iznutra. Okrenuo je glavu od svoje ne tako blistave prošlosti u potpuno izvesnu, blisku, košmarnu budućnost. I pored svesti kakav je danas dan i kakav će i sutra biti, nije mu padalo na pamet da se okrene ili predomisli. Trudio se da usredsredi svoje misli samo na jedno. Bila je to teretna kompozicija koju će prekosutra uveče povesti sa ranžirne stanice, gde već treba.
Ispred vrata ostao je da stoji starac sa plavom kariranom švercerskom torbom koja mu je visila sa štapa, ručno izdeljanog, prebačenog preko ramena. Stajao je tako da je samo torbu hvatala žuta prigušena svetlost koja je dopirala iza vrata. Gledao je za Dragom, slojevito obučen, ali samo u vunenim čarapama.

 

Jutro se prolomilo kroz polomljen prozor,

Sunce je promolilo obraz

Hladno je, u meni se prelomila nada

Prelomila se kao Najlepše želje, na više najlepših željica

 

          A kako bi bilo da počneš da mi gradiš pijedestal, ono baza, stub, stajalište, busa 36? Kada ga skucaš parkiraj ispod koša da mogu da zakucam. Reci mi da sam ekstraordinarna, kao Ekstra Nena koja ordinira i obećavam da ću ekstrahovati iz tebe sve, ostaće ti dinar. Ponudi mi sve svoje savete, krunski, prosvetni i fiskalni i napraviću od njih salvete kraj čaša, čuješ li me Saša!? Svo tvoje iskustvo isuči i onda mi se smuči. Ne volim kad te vidim da plačeš u kuhinji ali mi je OK ako plačeš na placu, Alexanderplatzu. Da li ja, ti, bilo ko za to prima platu? Sviđaš mi se dok te prezirem, diljem Zire, tamo sretnem i Anu a ona mi kaže nešto kao: Biće težak meč! Teška si ti mečka u tom Leksusu i vodila bih te po vašarima, lupala po pleksusu, kada bi bio vaška. Ti vaška. Ja Saška. Ti si karan. Ko je od nas dvoje stvaran? Ti si stvoren i to je tvoj limit. Ograničen bičem. Ne, ja ne vičem. ZAKLOPI! Zajedno za Zaklopaču! Orlovaču! Ti nećeš biti nad mojim odrom, kao došao bi potopljenim brodom? Ne verujem ti ni kad u podne kažeš da je napolju dan, odem do prozora da proverim. Provirim da se smirim i onda pirim. To ne znači da palim iako bih zapalila. Blago vetru on stalno duva. Dunav se prosipa pod mostom i odlazi ni u Rumuniju ni u Bugarsku, donosi debla iz Austro-Ugarske. Nije iz Austro-Ugarsku.

 

          Ustala je premorena kao i svaki drugi put od kada je ovde. U oborenom ogledalu videla je samo svoja otekla stopala. Jedna siva tigrasta mačka je otrčala pod krevet kada je ona nogama dotakla smrdljivi tepih. Koraknula je, sa velikom mukom, tri koraka do plehane sudopere. Nalaktila se i otvorila oči. Da bi pustila vodu morala je kleštima da odvrne ventil na slavini. Ručica je bila slomljena, zatrpana sudovima i praznim konzervama hrane za mačke. Kako je uronila lice u vodu skupljenu u otvorene dlanove, setila se svog prvog ronjenja u Mrtvom moru, bila je još školarac. Voda koja joj se slila niz lice i zadržala na vrhu ispucale usne bila je slana. Setila se kako ne može da se seti kada je zaspala, osim da se znojila i znojila i znojila. Klešta je spustila u malu šerpicu iz koje je poslednji put jela nešto ljudski skuvano, pre tri nedelje. Podigla je pogled i videla karton sa svežim jajima. Znači vratio se. Znači verovatno je vikend. Brže bolje je potražila tiganj u kome će ispržiti sva jaja. Bez masti. Okrenula se prema šporetu i podigla plamen. Sve je bilo gotovo za manje od tri minuta. Čučnula je ispod sudopere da uzme konzervu hrane za mačke. Jedna riđa mačka izletela je pred nju kako je otvorila vratanca. Sasula je sos iz konzerve, na kojoj je mačija glava držala riblju glavu u ustima, u jaja i promešala. Pola je sipala u onu šerpicu iz koje je klešta spustila na šporet i uzela sa poda jednu plastičnu kašiku. Okrenula se ka krevetu a 38 od rodopsina svetlucavih očiju gledalo je u nju radoznalo. Prirodnog svetla zbog nedostatka prozora nije bilo ni malo, iako je bilo blizu podneva. Ona to nije mogla znati. Samo jedna neonka treptala je iznad vrata sobice koja su bila odškrinuta.

 

Tog jutra koje se uglavnom nije moglo razlikovati od prethodnog, ili nekog trećeg proizvoljno odabranog jutra druge polovine ovoga života, što kaplje iz mene kao iz pokvarene česme iznajmljenog stana, dva gospodina u zimskim kaputima su se pojavila na mojim vratima. Mogao sam između njih u radnoj sobi, osvetljenoj samo dnevnim svetlom prigušenim kišnim oblacima, da vidim Anu, koja je držala na poslužavniku moj doručak. Krupne suze slivale su se niz njene okruglaste obraze i padale u dekolte. Mali crni hrapavi krst sakrio se između njenih velikih belih mekanih grudi, orošenih suzama. Odmah sam znao šta je u pitanju; i pre nego što je jedan od njih hteo da izda nemo naređenje trzajem glave, uzeo sam najosnovnije stvari i krenuo sa njima.

- Mogu li da ponesem jednu knjigu? – pitao sam.

- Ti slobodno ponesi i kofer knjiga ako hoćeš, ali mi ćemo ti vezati ruke - učinilo mi se podrugljivo je odgovorio manji gospodin koji se upinjao da izgleda važnije od onog drugog.

- Moliću se za vas –  procedila je tiho Ana, a ja sam joj prošao toliko blizu da sam mogao osetiti miris kuhinje u njenoj prirodno riđoj kosi i mogao sam u trenutku, da je vreme stalo, izbrojati sve pegice na njenom porcelanskom poprsju.

 
2016-07-27 20:22:45
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

LAP

horheakimov RSS / 27.07.2016. u 21:22

      .

 

Ja sam marginalan lik.

Igrač iz razvojne lige, koji može da uspe samo usled tuđeg neuspeha. Samo ako mu se posreći tuđa nesreća. Koji dobija priliku tek kada se neko povredi ili takmičenje završi i svi glavni igrači odu na odmor. Kada više nikome nije bitno.

Trećepozivac.

 

Šido.

Kako biste opisali vaš život?

Sve u životu je jedan veliki oposum. Znak u horoskopu: opo-sumić. Znak u horor-skopu: zombić. Doktore, da li doktorke veruju u horoskop više nego u histologiju?

Ja nisam doktor, ja sam lekar specijalista, nemam doktorat.

 

Ja, ja sam se rodio sam. Ja sam bogom dan. Ja jašem jarazrenog jaka. Ja jaučem u sebi samom. Jače. Ja javno jaučem kao kuče. Ja sam ja. Ja sam sam. Ja sam mogu samo sam. Ja sam sanjam, niko mi ne pomaže. Ja samostalno mogu samouslugu da uslužim. Jao, posetim. Ja sam sam sebi gazda i jatak. Jasno vam je, javašluk ne trpim. Jarko sunce ogreje sve prisutne u mojoj rupi.

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana