Misliš – jako si racionalan
Misliš – tako je najpametnije
Osim što ideš po kući ceo dan
lomiš stvari jer ih ne vidiš
Nije ti ni krivo
I sam si u parčićima koje niko neće moći ni da pokupi
A tek da spoji
Ceo dan samo misliš i plačeš
Plačeš i misliš
I misliš: šta sad plačeš!
pretražuješ internet: kako preboleti onu koju voliš
Izgleda – nije teško, u samo deset koraka
Ta rupa postaje sve veca. Molim te pozovi Ljubu.
Tako to moja cura radi. Vidi problem, odmeri snage, iskoristi resurse.
Uzmem pozovem Ljubu.
Ljuba dolazi, pogleda rupu i odmahnu glavom. Ako se bude sirila pozovi me, ok?
Naravno. Sta drugo da kazem. Hocu, ukoliko ista primetim.
Prolazi su dani, nisam ni obracao paznju dok me Iva nije pozvala u predsoblje i rekla da je zid zinuo. Bio je govnjiv dan. Jedan od onih kisnih, pracen grmljavinom, gomilom posla i detetom koje trazi dodatnu paznju. U tudjim pesmama zidovi cute, u nasoj zinu, ne pustaju
Otišao sam jednom u Kinoteku tokom 2015.
Sticaj okolnosti – ne živim više u Beogradu.
Moj prvi pokušaj da pogledam nešto u jednom od hramova moga odrastanja, bio je film ’’Dodir Meduze’’. Ričard Barton i jedan od mojih dečačkih heroja, Lino Ventura, u glavnim ulogama.
Uredno sam platio kartu, bilo nas je više od petoro – kritična masa za prikazivanje filma – i čekao sam da se zavalim u fotelju i uživam. Nisam uspeo – gle čuda – jer su nas dva golobrada mladića koja očito imaju neku funkciju u emitovanju filma - obavestila
Nismo uspeli da opravimo kolače niti da kupimo crni i žuti sok ali smo, umesto đakonija, došli da pokupimo pohvale i pogrde i, sa ono malo ponosa što nam je preostalo, podelimo novi projekat ekipe
Sedeli smo u jednom mirnom ali otmenom restoranu, izvan centra grada i pili Erdinger, ono nemačko pivo koje baš volim, ali ga retko pijem, ne zato što nemam para, ne, ne, već zato što mi više prija Lav, ili ''Zaječarac'', ali kad god dođe on, iz belog-što se kaže-sveta, onda moram da se prepustim uživanju u pivu za koje u jednom ovakvom eminentom restoranu čovek mora da izdovoji trećinu svoje bedne dnevnice, ali Bože moj, on pije samo ovakva piva i njegov stomak nije navikao na srpske ''otrove''.
Ćutali smo, gledajući sa strane, on je posmatrao neki bračni par u prisnom
Ne krijem da sam bolestan. To nije tajna. Svakodnevno osećam bol u leđima, u onom, kako ga zovu lumbalnom delu, i to je bolest od koje dosta ljudi pati, pomislih stavljajući šerpu s podvarkom u rernu. Čim se savijem, osetim snažan bol, kao da me nekoliko mačeva istovremeno probada; nije lep osećaj, pomislih. Nimalo. Ali utehu, kao što rekoh, nalazim u činjenici da nisam jedini.
Preko nekoliko dana išao sam lekaru (mrzim kada ljudi govore da idu kod lekara, kao da odlaze da sa njim piju kafu, a ne da budu podvrgnuti pregledu) i tamo nisam saznao ništa novo: lumbalni
Nisam znao kako izgleda niti me je zanimalo, jer je u petoj rečenici na ICQ četu napisala da je upravo odgledala ‘’Šaputanje na jastuku’’. To sam tražio. Devojku sa kojom mogu da razgovaram. Devojku kojoj neću tražiti footografiju nakon 20 rečenica. Koja mi neće reći da sam prenizak za nju i prekinuti dalji razgovor. Maja je bila normalna devojka po svim mojim kriterijumima.
Brzo se ispostavilo da oboje volimo komedije sa Rok Hadsonom i Doris Dej, oboje Sinatru i Din Martina...
Nastavili smo redovno dopisivanje, sve dok nije postalo polumuvanje – zaista mi
To je to.
Savršen trenutak za pisanje.
Tišina.
Popio sam kafu. Proverio poštu. Uključio grejanje. Potom, isključio grejanje. Više se ni radijatori ne čuju. Ništa se više ne čuje. Kotao je zaćutao. Čak i moja stolica na točkiće. Umirio sam se. Mogu samo da čujem sopstveni dah, i to onako prigušen, do krajnosti, kao da ću umreti. Neću. Barem ne još.
Napolju je, vidim, napadao sneg. Gledam u svoju desnu stranu, kroz prozor. Ne veje. Vejao je čitavu noć. Ostavio je jasne
Nikada ranije nisam ovoliko nosio kapuljaču. Jesam tu i tamo, i to kada zima baš ''stegne'', pa onda nabijem kapu, preko nje kapuljaču od duksera, zatim na sve to i kapuljaču od jakne, razume se. Kape, uopšte, ne volim, mogu slobodno reći i da ih mrzim, zapravo, čak mi i nije toliko mrsko da je nataknem na glavu kada je baš hladno, ali ne volim da je vidim na drugima, nekako mi kretenski izgleda, a taj koji je nosi liči mi, prosto rečeno, na nekog tupoglavca. I sve one koje vidim da nose kapu, zovem zajedničkim imenom tupoglavci; što, naravno, treba da znači da sam i ja tu i tamo,
S vremena na vreme izmaltretiram astrologe
svojim datumom i tačnim vremenom rođenja.
Te bube me obično hvataju
kada život sedne kraj mene
na moj plavi kauč i tera me da samo pravim sendviče
i škrabam reči bez ikakvog smisla
kada pomislim da je kraj
jer me mrzi da sečem nokte na nogama ili da se javim na telefon
ili da podignem roletne da to žuto sranje probije žute oblake
i crni vazduh uđe u sobu i predsoblje.
Tada ih pronalazim i zapitkujem.
Uvek im je lepo slušati glasove