Dečak je ustao sa svoje stolice i pohitao napolje, gde je svetleo junski dan, nebo je spavalo obučeno u prozirne oblake što su mileli kao nekakvi izdeformisani puževi. Osećao je toplotu na rukama čim ih je ispružio da uzme mrežu za hvatanje leptira, iza naređanih dvorišnih stolica oslonjenih o zid, otac će ih, pomisli u tom času, kad se vrati kući, prebrisati i postaviti nasred dvorišta, samo ako jun bude nastavio da bude ovako topao; onda je rukavom svoje žute majice obrisao orošeno čelo jer trebalo je napora da tako kratkim, nedoraslim rukama dopre do mreže što mu je komšija
svetla sa krovova automobila
pripiti zaštitnici građana
delioci modrica
ustaljene putanje kretanja
od pacova do tastera
sitnih dilera
u službi aparata
od naselja do naselja
dan je bio surovo lep,
oblaci su mileli po Dusk Blue svodu,
raspasanom od tragova aviona,
oslobođenom od vetrova
i sve je bilo utopijski fino.
sada ti naslućuješ bajku
ali dobijaš nešto drugo
od čega će ti jaja pobeći gore
i zubi zacvileti kao zarđala kapija.