Pišem.
Pokušavam da pišem, posle dugo vremena.
Na krevetu, s moje leve strane, leži Bernhard. Moj Bernhard, pomislih, po ko zna koji put. Sinoć je na istom mestu ležala moja devojka, samo moja devojka. Sad umesto nje leži knjiga. Jedan od momenata ludosti, u koje sam, kao i sada, toliko puta upadao, jeste kada poistovetim knjigu sa devojkom, osobom od ''krvi i mesa''. Ne volim fraze. Fraze od čoveka prave budalu i veću nego što je bio. Ako sam do sada bio budala, ne želim da postanem još veća. Neću da osvajam podsmehe ljudi, iako pored mene, osim Bernharda
Prvi lik kod kog je trebalo da se uselim
me je non stop zvao lutko
Par puta sam mu rekao da obustavi
Izvinio se
ali je tražio previše za tu gajbu
Uselio sam se u stan u potkrovlju kuće
koja je previše asocirala
na period eksproprijacije
gazdarica je bila na spidu i pivu
a u prizemlju je
ni manje ni više
nikla detektviska agencija
Prezimio sam možda najbedijih par meseci
svog života
pokupio svoje stvari i knjige
u kese za đubre i isto tako
klica sumnje
Potpuno sam se sjebao
kada sam pomislio
da je život ono što bi trebao da bude,
jer sam nedavno shvatio da je život ono
što ne bi trebalo da bude;
govnjiva klica u utrobi univerzuma, sitna, neprimetna,
ne namerno začeta, bez svrhe i cilja,
bez napretka,
odjednom se samo
rasprši i od nje
ostane samo gola sumnja.
otvarajući to zlatno pakovanje
i poslala mi majka hrpu kafetina i jos koječega,
da joj sin bude
dobro
Kanal sa rednim brojem 21
je mesto koje je od ponoci
pa do pola sest izjutra rezervisano
za soft pornice.
Nikada mi nece biti jasno
zasto u gornjem levom uglu
ne stoji oznaka +12
za pubertetlije ili decu koja ranije provale taj bitan
momenat odrastanja.
Ubeđuje me da za 1000 dinara kupimo antenu za Tv
i probamo da uhvatimo 3-4 kanala
Kažem joj da nam televizija ne treba.
Program je odvratan.
Imamo knjige – pročitaj neku
Uzmi crtaj, ljubavi
Dok je žvakao duvan, na krevetu ispod mog, započeo je monolog. Bez nekog povoda. Ćutali smo od popodnevne šetnje. Za to vreme uspeh da pročitam 40 stranica Kunderinog ‘’Oproštajnog valcera’’. Uvek me oraspoloži ta knjiga.
Odložih knjigu – nisam hteo da ga prekidam, nisam hteo I da ga ne slušam. Imao je zanimljive price. Ponekad.
Njemu nisu trazili da se redovno brije I šiša, jer je takvog izgleda lobanje I završio ovde. Kao na ličnoj karti – ako si bradat I brkat na fotki, bolje da se ne briješ. Neće panduri verovati da si to ti. Osim ako nemaš neki beleg na licu ili ožiljak od usne do oka…
dan je bio surovo lep,
oblaci su mileli po Dusk Blue svodu,
raspasanom od tragova aviona,
oslobođenom od vetrova
i sve je bilo utopijski fino.
sada ti naslućuješ bajku
ali dobijaš nešto drugo
od čega će ti jaja pobeći gore
i zubi zacvileti kao zarđala kapija.
Ne krijem da sam bolestan. To nije tajna. Svakodnevno osećam bol u leđima, u onom, kako ga zovu lumbalnom delu, i to je bolest od koje dosta ljudi pati, pomislih stavljajući šerpu s podvarkom u rernu. Čim se savijem, osetim snažan bol, kao da me nekoliko mačeva istovremeno probada; nije lep osećaj, pomislih. Nimalo. Ali utehu, kao što rekoh, nalazim u činjenici da nisam jedini.
Preko nekoliko dana išao sam lekaru (mrzim kada ljudi govore da idu kod lekara, kao da odlaze da sa njim piju kafu, a ne da budu podvrgnuti pregledu) i tamo nisam saznao ništa novo: lumbalni
Priđi, molim te. Želeo bih ukratko da ti ispričam nešto.
Pre nekoliko dana sam video čoveka. Nosio je crnu jaknu sa kapuljačom, navučenom preko glave, neke tamne pantalone ili trenerku i, kako sam još mogao da primetim, crne, kožne, poluduboke cipele. Nisam mogao da mu jasno vidim lice, ali znam da je imao kratku crnu bradu, da, imao je crnu bradu, i to je isprva bio jedini detalj koji sam mogao da uočim. Ljude najpre posmatramo u lice, zar ne? Ne pitam tebe, pitam sebe. Ali, slobodno i ti možeš da odgovoriš. Mislim da sam oduvek nosio tu odvratnu naviku da čoveka