Jutro.
Nebo bez oblaka.
Okačena na svetloplavo platno, zvezda snažno blješti.
Jutro, najmagičniji deo dana, zar ne?
Otvaram prozor, ne odričem se dugogodišnjeg rituala.
Otvaram prozor – ali, ne dopada mi se vazduh. Osećam presiju nad plućima. Odjednom, shvatam da je razlog tome gusti oblak dima, neke nedefinisane boje, koji se pojavljuje nad mojim gradom, nad mojom kućom.
Rizikujem da se otrujem.
Zatvaram prozor.
Uključujem TV.
Neki smešni čovek, krajnje čudnog i nesvakidašnjeg izgleda, kršan,
To je to.
Savršen trenutak za pisanje.
Tišina.
Popio sam kafu. Proverio poštu. Uključio grejanje. Potom, isključio grejanje. Više se ni radijatori ne čuju. Ništa se više ne čuje. Kotao je zaćutao. Čak i moja stolica na točkiće. Umirio sam se. Mogu samo da čujem sopstveni dah, i to onako prigušen, do krajnosti, kao da ću umreti. Neću. Barem ne još.
Napolju je, vidim, napadao sneg. Gledam u svoju desnu stranu, kroz prozor. Ne veje. Vejao je čitavu noć. Ostavio je jasne
'' the golden billion consumes the lion's share of all resources on the planet ''
Sergey Georgyevich Kara-Murza
I imam mp3 u ušima,
I idu mi emisije ‘’Noćna mora’’ Željka Malnara.
Ukratko, ekipa sa bloga Radovana Nastića, grupica u sastavu Sava Šotić, Miloš K.Ilić (objavljuje u Laguni), Ivan Tulić (ima već nekoliko objavljenih knjiga pesama), Darjan Mikičić (student likovne akademije) i već pomenuti ja - Radovan, seli se ovde, ljubaznošću urednice bloga, Vesne.
Zahvaljujem se i Jelici Greganović, koja me je uputila kome da se obratimo.
Dobro jutro !
p.s. Majk pokraden, runda 8, Daglas bio na podu između 11 i 13 sec.
Mislim da me je prezrela
Jer sam
Završio na robiji a imala je
Velika očekivanja
ujela me za obraz, i okrenula se na drugu stranu. osmehnuo
sam se, iako mi je došlo da zaplačem. zatim me je ščepala
za penis, dok sam čitao novine, i vratila se hitro na svoju
polovinu kreveta. uz osmeh. bio je
lep dan, sunce je
prodiralo kroz zatvorena prozorska okna, i razlivalo se po
posteljini. obrazi su joj bili rumeni, to sam mogao da
primetim i ako je nisam gledao direktno u lice.
Život,
opori miris magle
iz šoljice čaja,
osećaj toplote
u stopalima
oslonjenih na rebra radijatora.
Vozili smo se oko 60 na čas, Fiona i ja, po krivudavom putu za Glazgov. Kroz poluotvoren prozor, s vremena na vreme bih proturio glavu, praveći duboke uzdahe; napolju je lebdeo prohladan, majski vazduh, i sunce je odskočilo visoko iznad; osećao sam kako me njegovi zraci zapljuskuju po obrazima. Sve u svemu, bilo je fino, napolju.
A unutar karoserije mog ''fordića'', bilo je užasno. Fioni se išlo u toalet – hajde da se ne foliramo, pišalo joj se! – i bila je prilično nervozna. Uspevao sam da ostanem pribran, uprkos latentnoj netrpeljivosti koju bih osećao prema njoj u ovakvim
Lagano koračamo osvetljenim bulevarom, naši koraci stapaju se sa bljuzgavim trotoarom, i svi se za nama okreću. Bilo bi blesavo kada bih rekao da plenimo nekom neodoljivom lepotom, da smo najlepši par na celom svetu (ili barem na ovom bulevaru), ali usudiću se da kažem da izgledamo vrlo fino: ona, odevena u belu perjanu jaknu sa nekim crnim tufnama, navukla je kapuljaču ali joj pramenovi kose padaju ka grudima, lice joj se jedva vidi, ali ja znam da su njene oči lepe, dok pažljivo odmeravaju svaki izlog pored kojeg prođemo, a njena guzica, uvučena u farmerice, igra u ritmu koraka.
Džoni Fejvorit je jeo kafetine. A Pelin … on ih je voleo. Voleo je kad ima para za njih i voleo je razloge zbog kojih ih koristi. Počevši od zlatnog pakovanja do efikasnosti. Jedino što nisam želeo je da ovako počnem o njemu.
Ovde već možete videti kraj priče o Pelinu.
Sa druge strane, ako samo malo bolje razmislim, mislim ću staviti reč početak iako za tako nešto ne osećam pravu potrebu. Ako poželim da kažem bilo šta o tom čoveku uradiću to pred sam kraj teksta. Ovoga puta pred pravi kraj.