hodao sam brzim korakom kroz grad,
i odjednom zastadoh na obali luke,
načičkane jahtama i brodićima,
kad opazih jednog pavijana dugačkog nosa
kako se šepuri dok drži čašu vina,
na palubi broda što se lagano ljulja
na površini mutne vode.
bilo je to u Bergenu,
norveškoj prestonici ribe i kiše,
sada već davno.
toliko
you didn't say a word - Yvonne Baker
coming of age - Foster the People
the high road - Joss Stone
on the street where you live - Matt Dusk
have you meet Miss Jones - Frank Sinatra
saturday in the park - Chicago
i just found out about love - John Pizzarelli
i've got a pocket full of dreams - Barbara Lea
i've got a world on a string - Steve Tyrell
i changed the rules - Peter Cinotti
we have love - Dinah
Čudan osećaj da ti nepoznata osoba
olakšava dušu, obična i tužna osoba.
Samo je pustih da priča.
‘’ Pa, obicno ujutru kada ustanem stavljam džezvu
da skuvam kafu, odem da se umijem,
kafa je za to vreme
- voda provri –
zakuvam kafu,
spremim se i krenem na posao.
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange
Ortak me je nekoliko dana lagao da ćemo preneti ’’vratilo’’ a meni se baš vežbalo. Njegova kuća je udaljena od moje samo 7 minuta laganog hoda (jedanput sam zaista merio) i još uvek ne vidim u čemu je bio problem. Jedno jutro probudiš se ranije, tako sam mu rekao, a pod tim ranije mislim na 8 ili 9, ne popiješ kafu, ne pročitaš novine, uzmeš samo kašiku meda, sačekaš me da dođem i odemo na sprat; uzmemo ’’vratilo’’, siđemo, malo se pomučimo, jebiga, teška je sprava, odšetamo do mene i završimo posao – onda se bacimo na zgibove. Eto, tim rečima sam
Provodim dane u kući
i kuvam
glancam podove i rernu i frižider
brinem o prljavim sudovima i uflekanim krpama.
Postajem dlakava tempirana bomba.
Mirna ruka što meša meso i luk i dodaje vodu
lovorov list i supenu kašiku aleve paprike
( zbog ukusa )
Dok sitno secka krompir i puši dve pakle dnevno.
Piši im
na nepoznate adrese
i uredno spaljuj pisma
ispred kafana
u kojima ih konobari
ne podnose
kod onih stolova
sa rupama na stolnjaku
gde su im uz zadah
poginule lične karte
Ređaj opuške
kao male
sluđene vojnike
dok njihove šake
pružaju prste ka nebu
a mi ih ignorišemo
sklanjajući pogled
zato što nismo došli tu zbog njih
ne trebaju nam
živi ili mrtvi
ne trebaju nam
tužne priče
problemi sa vodovodnim cevima
neotplaćene
U Los Anđelesu nikada nije vlažno. Kiša je retka, oblaka skoro da nema, nebo je kao staklo u koje gledaš i zbunjen si – ne znaš da li je u pitanju nebo ili mirno more. Ista je boja.
Tako je bilo i nekoliko dana pred boks meč između Meni Pakijaa i Timoti Bredlija. Revanš meč. Prvi je dobio Bredli na poene. Nakon tog meča mnogi ljubitelji boksa mislili su da je svaki od sudija greškom upisivao dobijene runde Bredliju umesto Meniju.
Marta meseca, Meni je došao sa Filipina – odakle je rodom – i počeo sa treninzima u Los Anđelesu. Jednog dana, u salu koja miriše
dan je bio tmuran. a ja u sličnom raspoloženju.
sipila je neka smrdljiva kiša i prosto nisam znao šta bih sa sobom.
nekoliko minuta sam zverao u prazno.
zatim, svojim tupim pogledom premerio zidove sobe.
nije mi se dopao poster mog omiljenog pisca, zapitah se zašto sam to učinio pre nekoliko meseci, kada sam ga okačio, i da li je on, taj pisac, u mladosti kačio svog omiljenog pisca na zid. da li je, recimo, Bukovski kačio Fantea? teško.
shvatih da je glupost to što mi nabasalo na um, onda priđoh prozoru da vidim šta se dešava van