Dva su teksta, danas, potakla zanimljivo i važno pitanje: kako je to ispalo da je Aušvic nacistički, Jasenovac ustaški, a Srebrenica srpski zločin?
Zato prenosim oba, Dežulovićev iz sarajevskog Oslobođenja i Ćirjakovićev iz Politike.
Pročitajte, zanimljivi su.
Ovako je bilo. Prvo sam ja napisao tekst «TN i 100 muslimana». Potom je SDU napisalo saopštenje. Onda sam ja napisao odgovor na to saopštenje.
Da ne bude da nisam, jer se moj odgovor lako zagubi među 540 komentara, evo da ga obznanim:
Odgovor SDU-u
OD IZVORA DVA PUTIĆA
Od izvora dva putića
vode na dve strane.
Ne znam kojim pre bih stigla
do tebe jarane.
Ovo je intervju koji je danas (12.4.2014.) izašao u "Našim novinama", pod naslovom "Nisam i neću preći u NDS".
10258999_10202777391088836_838566398735024339_o.jpg
Iako u mnogi očekivali, prilikom raskola u DS-u niste otišli kod Tadića, već ste ostali u DS-u. Čijoj ste ideji naklonjeniji sada, ostajete li uz Dragan Đilasa?
Nisam prešao u NDS, niti planiram. A što se ideja tiče, stvar
Današnji «Danas» ima tekst koji predstavlja odjek na moj «Neka razgovaraju Tadić i Pacoli» (http://blog.b92.net/text/20626/Neka-razgovaraju-Tadic-i-Pacoli/) Citiraću ga sa sve reagovanjima koja se u njemu pojavljuju, pa ću i ja (malo) reagovati na njih. Tekstovi koje prenosim su italik, moji komentari su pisani normalnim fontom.
Kome treba „Dubai“ na Ibru
(Autor: J.Tasić)
Beograd - Da li je i zbog čega srpska javnost trebalo da više pažnje obrati na nedavno oživljavanje nekoliko godina stare ideje potpredsednika
Na proslavi jubileja Demokratske stranke, 25-godišnjici rada, trenutni predsednik Bojan Pajtić između ostalog je rekao: "Pravili smo greške dok smo bili na vlasti, koje smo skupo platili 2012. i 2014, možda i više nego što smo zaslužili."
Imam amandman na ovo. Ne zato što sam cepidlaka, već zato što sam ubeđen da je nemoguće ispraviti greške ako ne znaš koje su ili znaš, ali okrećeš glavu od njih. Naime, radi se o rezultatu koji je postigao DS na izborima 2012, a za koji Pajtić, ne jednom, tvrdi da je "loš" ili "katastrofalan".
Dakle, da li je DS greške svoje vlasti skupo platio 2012. godine?
Nekakva viša sila, očigledno, proizvodi distorziju vremensko prostornog kontinuuma čim tek tako, naprasno i preko noći, glavne ličnosti domaće političke scene postanu premijerov brat, predsednikova tašta, poslanikova žena... Kakva je Srbija demokratija, nameće se pitanje, i kakvo smo mi društvo ako šira i uža familija državnih čelnika postanu predmet debate u najvišem zakonodavnom telu zemlje?
Iznenadila me je histerija i negativna energija koja se izlila na predlog premijera Vučića da se lideri zemalja Zapadnog Balkana dogovore o zajedničnom danu sećanja na sve žrtve u sukobima devedesetih.
Premijer je, predstavljajući kandidata za novog ministra privrede, rekao da Sertić "nije marketinški majstor, već neko ko mnogo radi". Ukoliko se Vučić na ovaj način pežorativno odredio prema marketinškoj profesiji kao takvoj, onda je njegov stav posledica predrasuda koje o ovoj profesiji u Srbiji nisu nikakva retkost.
Opozicija u Srbiji nikad nije bila slabija, barem ne od ponovnog uvođenja višepartizma 1990. Ovo se ne odnosi toliko na broj poslanika, jer je te godine tadašnji DS imao samo sedam poslanika, koliko na nešto drugo.
Naime, na izborima 1990. imali smo ubedljivu dominaciju SPS-a kome se suprotstavila nejaka opozicija; sedmorica poslanika tadašnjeg DS-a, uz još nekolicinu iz SPO-a, predstavljali su dašak slobode i nagoveštaj promena u do tada jednoumnoj Srbiji koja je pokazivala ozbiljnu želju da to ostane i nadalje.
Današnja situacija sasvim je drugačija: vladajuća,