Igrom slucaja zivim na Ostrvu. Takodje igrom slucaja, a i cinjenicom da je pre 15-tak godina prokopan tunel ispod engleskog kanala (srpski: Lamans), Pariz je na 2 sata i 15 minuta vozom, ili 5 sati automobilom (bez da kvasim noge) od kuce.
I tako, neko vreme, koliko obaveze dozvole, se provodi u carima nasa dva najveca grada: London - Pariz... Kao nekad Beograd - Zagreb...
Dva grada, toliko razlicita, a toliko slicna. Jedan drugog bas i ne vole, ali jedan bez drugog ne mogu. Ne ogleda se tu samo razlika izmedju engleza i francuza, jer su i London i Pariz odavno prestali da
Bio sam obecao u jednom komentaru u jednom od mojih prethodnih blogova da cu se setiti da 4. novembra 2011. obelezim 20 godina od izlaska jednog od najznacajnijih albuma dvadesetog veka.
Naravno, potpuno sam bio zaboravio na to, ali ipak nisam bio zaboravio potpuno posto sam se evo setio, a posto takodje nikad ne zaboravim da ispunim obecanja (kad ih se setim) evo danas, 8. novembra, stavljam u etar ovaj mali tekstic da podsetimo one koji za ovo vec znaju, a i da mladji narastaj (hteo - ne hteo) nesto nauci...
Malo, malo, pa nam se gospodin Emir pojavi u medijima sa svojim umetnicko-prosvetiteljskim poduhvatima, kako na filmskom, tako i na muzickom planu, a u poslednje vreme, bogami, i plajvaza se hvata, pa imamo i pisanu rec sto nam gromada dariva. Sad, reci cete, evo ga jos jedan koji mora da je izasao iz sinjela Pescanika (ili neceg mnogo goreg, ako ima ista gore), anonimus koji se namerio na naseg Nemanju. A nema takvog kao Nemanja na svetu celom, samo kojekakve bubasvabe, propalice, i strani placenici se usudjuju da ga uzmu u usta i opanjkavaju, tj. pljuju na pravdi boga, danas sigurno najveceg sina nasih naroda i narodnosti.
Evo, danas 11 godina od takozvanog petog oktobra.
Sta da se kaze? Nema nista. Sve je receno, a u stvari nista nije receno. Sve se zaista promenilo, a u stvari sve je ostalo isto. Akcija spasavanja Titanika je uspela. Spasen je brod, svi putnici se podavili...
Krenulo je bilo obecavajuce... prvih 5 minuta...
Tog leta hiljadudevetstodevedesetprve godine poceo je zavrsetak raspada Jugoslavije. Kosarkaska reprezentacija SFRJ je osvojila jos jednu zlatnu medalju. Zagrebacki Dinamo je promenio ime u HASK Gradjanski. Rezervisti su pozivani na "redovne vojne vezbe". Ivica Osim je postao trener Partizana. Izvrsen je ilegalni upad u monetarni sistem drzave. Rumuni su i dalje prodavali stvari za jednu "chrvenu". Proizvedena je poslednja dobra serija Yuga u kragujevackoj Zastavi. Granice su jos uvek bile otvorene. Sest predsednika su kao predgrupa odradjivali poslednju veliku jugoslovensku turneju Crvene Jabuke,
Za drugu polovinu septembra dvehiljadeprve godine imao sam zakazanu (nekoliko meseci unapred) strucnu konferenciju. Veoma sam se radovao odlasku u New York. Nikada pre nisam bio u Velikoj Jabuci. Planirali smo ostanak tako da nedelju dana imamo za privatno zezanje po Menhetnu i okolini. Celog tog leta se po kuci pevalo "start spreading the news...", bas je bilo uzbudjenje. Dobro, neko ce reci bezveze, sta se pale matori (tada ne bas toliko) ljudi na Njujork i slicno, ali je neka marsruta bila isplanirana (in no particular order):
Amy Winehouse je umrla onog trenutka kada je prodata prva kopija njenog drugog albuma, Back to Black. Posle toga je sve bilo samo jedna iluzija, obicna fatamorgana. Amy je ogolila svoj zivot do totalne apsolutnosti i darivala ga svetu na uvid. Posle toga nije postojalo nista vise da se uradi. Droga, pice, depresija, sve su to samo sekundarne pojave. Primarna je da je Amy dosla u raskorak sa celim svetom, sa svima nama kada je postalo jasno da mi ocekujemo jos, a ona nema vise nista da da, jer je vec dala sve. U moru eksperata koje smo poslednja dva dana slusali i citali po britanskim medijima,
...ima i mesa...
Ova godina totalno poludela. Iako global warming na obale gordog albiona treba da donese zahladjenje, jer ce navodno da ugasi golfsku struju, ove godine, negde od pocetka aprila, se konstantno przimo. Dobro, ne przimo se na 35 stepeni, ali Sunce nemilosrdno przi za engleske uslove. Citavih 21-22 stepena. Ovog proleca (u stvari "samo" do pre nedelju dana) kisa slabo i retko pada, povecerja su duga i lepa, obdanica traje do iza 22 casa 'ladno, i sta nam onda drugo preostaje nego da svakog vikenda, a bogami i po koji radni dan, bacamo rostilje, rostiljijade, i ostala gurmansko-mesnata
... a ni bilo kog drugog...
Eh, Branimire, Branimire, sta si bezveze prck'o, a sad cutis ko zalivena riba. Slusali smo te kad su "u nas" obe strane ulice bile suncane, i sad mi je malo mucno gledati kako matori ljudi od 4, 5, i 6 banki lamentiraju nad tvojim (ne)povratkom, a isto tako i kad gledam tebe kako sedis u Holandiji i teras mak na konac, misleci da ako se vec onaj prvi nije pojavio dvehiljadite,
Pokusavam da ne pisem blogove o dnevno-politickim stvarima, ali ovoga puta cu morati da prekrsim "pravilo". Takodje, vec je svako ko je imao sta da kaze o tome ponesto i rekao, pa ima smisla postaviti pitanje zasto ovo pisem. Ali svejedno...
Naime, podigla se kao sto znamo ovih dana, kuka, motika, i peticija da odbrani naseg vrlog Voju K. od celjusti strane inkvizicije u domacoj odori, da nikako, ni slucajno da ne ide da svedoci, niti da kaze bilo sta o tamo nekoj politickoj pozadini jedne pobune, i mozda jednog atentata. Sta ima tu da se dira covek koji danas jedini (kod nas je uvek