islednik.18146.jpgО роману Иследник Драгана Великића (Лагуна, Београд, 2015)

Гласови мртвих нису мртви гласови.
Иван В.Лалић

Није ли свако писање подношење извештаја? Пре свега себи? Да ли се писац увек разоткрива? Зашто неке писце волимо више него друге? У којој мери учитавамо властите предисторије, и није ли најпоузданије мерило утицаја неког писца управо степен самосаживљавања? Ово су само нека од питања са којима се пажљивији читалац суочава већ с првим страницама новог, до сада најличнијег, романа Драгана Великића.

 

Tito je bio mag upotrebe moći slike, Đinđić je uspostavio imidž nasmejanog srpskog političara, Putinov marketing zasnovan je na slici o superheroju, dok će Obama biti upamćen kao neko ko je izneverio stvorenu/kreiranu sliku o Čoveku nade, ocenjuje Nebojša Milenković, istoričar umetnosti, govoreći o značaju vizuelnog marketinga

Vizuelni marketing državnika

Integralna verzija intervjua koji je za jučerašnji Kulturni dodatak Politike sa mnom vodila novinarka Gordana Popović

 Pogledajte fotografije mladog severnokorejskog vođe i samo na osnovu toga, bez ijedne druge informacije o njemu, lako ćete uočiti prirodu njegove vladavine, kaže Nebojša Milenković (1971), istoričar umetnosti i viši kustos u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, potkrepljujući ovim rečima svoju tezu da slika koju državnik o sebi šalje uvek ima dublja, suštinska značenja. Milenković se već dosta dugo, kroz svoju kustosku ali i nešto širu društveno aktivističku praksu (bloger i aktivista) bavi ideološkim modelima i vizuelnim prezentacijama državnika i političara, i tvrdi da predstave koje ovi šalju o sebi nikada nisu nevine. Reč je o prvorazrednom materijalu, kako za psihologe i psihoanalitičare, tako i za sve koji se bave vizuelnom pismenošću i studijama kulture. Te slike svedoče o političkoj i ličnoj kulturi ili pomanjkanju iste, tvrdi on, a takođe puno govore i o demokratskim potencijalima zemalja na čijem su čelu ti vladari, o tome kakve su one trenutno ili kakve bi u skorijoj budućnosti mogle da postanu.

 - Tito je odlično shvatio moć slike, pa je njegov kult, mnogo pre ideološkog ili političkog, ustanovljen kao vizuelni kult – kaže naš sagovornik.

 
2015-05-02 20:21:01
Kultura| Mediji| Umetnost| Život| Životni stil

KULTURA!?

Nebojša Milenković RSS / 02.05.2015. u 21:21

Država koja drži samo do prigodničarske, revijalne kulture - a ne one koja postavlja (neprijatna) pitanja ili stvara nove vrednosti - jeste država koja se kulture plaši. Zazire od nje... Kad kažem "država", nažalost, mislim na vlast koja se po pravilu ne obraća eliti - već uvek teži tome da se dopadne proseku ili onome što je ispod njega...

 

 

Kratak rezime jučerašnjeg mitinga rečima samih aktera:

PajticKada Gašić kaže da nema odgovornosti, to je Vučić, kada Vulin laž i to je Vučić, kada Zorana Mihajlović da 300 intervjua, a izgradnja Žeželjevog mosta stoji, to je Vučić, kada Selaković vređa advokate, i to je Vučić, i kada Verbić ponižava profesore, kada Stefanović učestvuje u farsi oko , kad Mali proglasi akademike za neznalice, i to je Vučić i kada Đukanović napadne zaštitnika građana.

Bojan Pajtić, 25.04.2015.

2026433-604119-petrovic-f.jpgMeni je čudno da se DS-u Aleksandar Vučić pričinjava svugde i u svemu. Ljudi koji su sada u DS-u su, takođe, pregovarali sa SNS-om. Nisu uspeli da se dogovore oko toga kako bi trebalo da se vodi politika.

 Ljudi koji su ostali u DS-u prestali su na dobar način da obavljaju javne poslove...

Dušan Petrović, 17.04.2013.

 Ah, te puste arhive, vazda sreću kvare! 

 

56cc218159e5a1.05767172_vojislav-seselj-kokarda-puska.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A možda je bavljenje jednim ordinarnim, psihički poremećenim slučajem poput Šešelja ustvari naša zaslužena kazna. Račun koji konačno moramo da platimo za to što smo se toliko dugo poigravali smislom da smo na kraju sve obesmislili. Što u ovoj zemlji više ne postoji APSOLUTNO ništa što nije nagriženo besmislom koji kulja i zatrpava nas odasvud.

To što se bavimo jednim ordinarnim ludakom, račun je za to što smo do temelja razorili zemlju u kojoj živimo. Što smo pucali na Sarajevo. Što smo oprostili ono što se u pristojnim društvima - ili makar društvima koja pretenduju na to da ih drugi smatraju pristojnim - nigde ne (o)prašta. Što smo od zemlje u kojoj smo živeli (Jugoslavije, Srbije, koje god) napravili razvalinu koja se svakodnevno sve više samourušava. Možda je, naposletku, normalno i logično da nakon što smo urušili sve ostalo na kraju i sami počnemo da se urušavamo u besmisao koji smo sebi stvorili. Što smo dozvolili da se u paramparčad razbije sistem vrednosti. Što moralni, pošteni i savesni ljudi ovde služe jedino za sprdnju. 

 
2015-03-28 20:57:27
Život

- Доста је било!

Nebojša Milenković RSS / 28.03.2015. u 21:57

18061.jpg

 

1203201_despotov_tucic.18036.jpg

 Kad bismo se ponovo rodili,
da li bismo ponovo živeli?
V.Despotov.

 

 

 

 

U sredu, 18. marta, s početkom u 12 sati, u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom Sadu održaće se 3. netradicionalni stručni skup „Tradicija avangarde - Vujica Rešin Tucić & Vojislav Despotov", posvećen novom čitanju i tumačenju dela dvojice značajnih predstavnika vojvođanske neoavangardne književnosti.

O Vujici Rešinu Tuciću i Vojislavu Despotovu govore: Svetislav Basara, Gojko Božović, Nenad Milošević, Novi Nebojša Milenković, Bojan Savić Ostojić i Slobodan Tišma. 

 

Evo već večeras čujemo kako su i u Hrvatskoj za sve krivi b(ij)eli listići što samo ukazuje koliko su naša društva zapravo slična.

Sličan ili gotovo identičan je i stepen političke nezrelosti balkanskih društava i njihovih samoprozvanih demokratskih (građanskih) političkih "elita". Ta nezrelost sameriva je upravo u permanentnom pokušaju transfera (ne)odgovornosti - odnosno stalnim d(j)etinjastim durenjima političara kojima je narod s pravom nezadovoljan.

Bilo da je u pitanju "slučaj" Josipovića, Tadića, ili nekog trećeg.

Baš kao sa Borisom Tadićem i u slučaju Ive Josipovića broj precrtanih/poništenih listića bio je mnogo veći od razlike koju su na izborima ostvarili Nikolić odnosno Kitarevićeva. Tako da su i na izborima u Hrvatskoj prevagu zapravo odn(ij)eli upravo prevareni, razočarani ili nemotivisani birači koji su, budući da se njima i njihovim životima niko ne bavi, i u Hrvatskoj radije izabrali da ostanu kod kuće.

U demokratskim društvima - ili onima koja bi ht(j)ela takvim (p)ostati - građani su uv(ij)ek u pravu. A onda kada su razočarani i nezadovoljni - tada posebno! Nezadovoljstvo građana moralo bi biti crveni signal za ozbiljno preispitivanje i temeljnu rekonstrukciju političke scene. Kako ljudi koji tu politiku vode, tako i ciljeva, političkih programa, i tsl. Međutim, umesto da napokon čujemo ono toliko poželjno i u pristojnim i demokratskim društvima rekao bih jedino logično i normalno: "Gospodo, žao nam je što smo izigrali (izgubili) vaše pov(j)erenje - pokušaćemo do narednih izbora da se popravimo, da vas saslušamo, razumemo, pronađemo nove ljude, osmislimo nove politike", radije se nastoji odgovornost svaliti na (nezadovoljne ili nezainteresovane/nezainteresirane) birače u stilu: gospodo dobili ste ono što ste tražili, plakaćete vi za nama, dabogda propatili još i više no što ste pod nama... Ukratko: Krivi ste što ste nezadovoljni nama, bogom danima!

 

view_image.php?id=27121

Uprkos svom (pravom ili lažnom, kakogod) glamuru - priča o NIN-ovoj nagradi istovremeno je i priča o suštinski tužnoj i provincijalnoj slici društva u kom je preostala JOŠ SAMO JEDNA književna Nagrada koja nije sasvim obezvređena, nagrižena ili pojedena sveopštim tabloidno-političkim obesmišljavanjem kako književnog, tako i svakog drugog života. Uostalom, nisu li u zemlji u kojoj se na kulturu izdvaja celih 0,6% iz državnog budžeta, i tih 10.000 eura koliko iznosi novčani fond NIN-ove nagrade, najbolji vrednosni parameter stanja duha društva u kom se na raznorazne dočeke (bilo tzv.srpske ili one prave, svetske) novih godina, odnosno dvočasovna arlaukanja po trgovima pevaljkama (bilo ženskim ili muškim) čak i u vremenima krize i vaskolike štednje bez problema kešira i po 50, 80 ili celih 100.000 eura.

 

17899.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako sto hiljada ljudi živi stalno u strahu, oni proizvode kolektivnu atmosferu 

koja pritiska grad kao veliki oblak. (Česlav Miloš)

Oprostite što kvarim idilu optimizma - ali osnovni utisak u 2014. za mene je 
bio strah. Nikada se u ovoj zemlji, čini mi se, ljudi nisu više i temeljnije plašili. 
Svega. A ponajviše sebe. Taj strah, koji gotovo da je mogao da se opipa pod prstima,

spustio se i na tu 2014.godinu kao veliki, teški, oblak.

Uz podsećanje na Njegoša i to kako - Strah čovjeku kalja obraz često
Želim vam srećniju i HRABRIJU 2015!

 

Nebojša Milenković

Nebojša Milenković
Datum rоđenja:  13.08.1971 Pol:  Muški Član od:  20.10.2006 VIP izbora:  163 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana