imaš ozbiljne namere?
On je bio teatar.
Pravim kulu od karata. Najpostojaniju od svih tvorevina, najmanje opasnu. Samu, kao drvo. Najviše nalik svojini.
Radim lagano i savesno, nazirem obrise krova, mnogo pre nego što postave skele.
Svakoga dana u isto vreme nastavljam da slažem.
Koliko je potrebno da se trenutak pretvori u sliku.
ili: kako - fon - i ja menjamo pravila
Vreme je za blog. Bez bloga. Uslovni refleks nalaže:
Potreba za sopstvenim rečima!
#onokad te ništa iz-van-a ne interesuje. Jer ga je previše.
Odjednom sam,
dok trepneš i pogledaš u pravcu zvezde koja se sprema da nestane, shvatila! Nešto!
je dugo stvarano, da se uklopi u mapu blaga: sa-znanja. Punu praznih polja, tačaka koje nagoveštavaju, neprohodnih staza i putanja koje ne vode nikuda, ali: mapu koja nosi moje ime, i može postati prepoznatljiva.
: onokad imaš više haljina nego ofingera. I cipele su utesnile za trećinu broja, ali ih voliš, i malost ti dođe kao vaša tajna...
Kada si prepušten na milost i nemilost velikom broju nepotrebnih rečenica, izgovorenih od strane nepoznatih ljudi čije društvo nisi želeo, na malom prostoru.
Ili te danima opseda želja da vidiš nekoga koga ne možeš videti.
Tri priče o umetnicima : : : fotografija kao zapis, kreacija, potraga i žrtva, razotkrivanje i skrivanje… Magija.
Izvor: Slobodna zona
Da li imaš ikoga sa kim možeš da budeš to što jesi?
Nemam.
Pa, kako ti je?
Bitefi su uvek najavljivali kiše, i nepoznate vetrove... nove grimase teatarskih gesta, tekstove bez prepoznatljive interpunkcije i ključeva sakrivenih u neočekivane brave....
Dovodili i okupljali one koji su ih voleli, znajući ili sluteći zašto... koji su ih pakovali u za njih osmišljavane reči i pokrete. A teatru bili ogledalo sa obe strane.
Najvažnije što danas donosi, za mene, jeste vest da dolazi. Iz prošlosti, vetrom kome još nije nadenuto ime, uz mutnu i blatnjavu kišu, ali: Bitef i ove, 48. godine, dolazi.