Dogodilo se u Briselu, pre mesec dana, otprilike.
Veliko mi je zadovoljstvo što ovaj prostor mogu da ustupim jednoj maštovitoj i talentovanoj gošći, koja je za sve čitaoce i komentatore osmislila literarnu igru, kakve se ne bi postideli ni Kalvino, Adams, ili Tolkin.
Gost autor na ovom blogu je Gospodja Klara, čiji vispreni i duhoviti komentari, poput ovoga, sigurno nisu promakli budnom čitaočevom oku. Učestvujte u igri i poštujte malobrojna pravila. ;-)
Galimatijas
(društvena igra)
"The message was: Be cool. Don't panic. Chaos is good. Chaos creates infinite possibilities."
OHOLA GREŠKA
Таko glasi naslov romana Nikoloa Amanitija, najpoznatijeg italijanskog pisca mlađe generacije, koji u svojim romanima i pripovetkama oslikava mračne strane svih slojeva savremenog italijanskog, ili bilo kog Zapadnog društva. Njegovo stvaralaštvo moglo bi se odrediti kao crnohumorni, satirični horor. Sve slabosti jedne civilizacije lišene ideala i velikih ciljeva ispoljavaju se u ponašanju i postupcima mladih ljudi, koji u Amanitijevim pričama neumitno upadaju u vrtlog nasilja, kriminala, droge. Ni vinovnici takvog stanja stvari, njihovi roditelji, nisu prikazani u boljem svetlu.
Poznato je da Umberto Eko, kao semiotičar i naučnik koji se bavi medijima i komunikacijom, pomno prati razvoj računarske tehnologije još od njenih začetaka. Razume se da je s oduševljenjem dočekao pojavu personalnih komjutera i među prvima počeo da ih koristi u svom radu i pisanju. Internet je nazvao Božanskom Mrežom zbog nesagledivih mogućnosti koje nam pruža u povezivanju čovečanstva u jedinstvenu informacijsku i komunikacijsku zajednicu.
Kad su Aleksandru Leviju, mom dragom prijatelju, kolegi i sapatniku u svemu čime se bavim, i meni ponudili da prevedemo Fukoovo klatno, roman Umberta Eka, prvo što smo uradili bilo je da ga ponovo pročitamo.
Ne sećam se imena tog reditelja. Nisam upamtila ni kako se zvao njegov film, koji se prikazivao na FEST-u te godine, u okviru nekog alternativnog programa, između ostalog, i na Fakultetu dramskih umetnosti. Posle te projekcije reditelj se obratio gledaocima, bili su to mahom studenti, profesori, novinari. Izašli smo na podijum i seli za nekakav sto: on da govori o svom filmu a ja da prevodim. Dali su nam jedan mikrofon, onaj starinski, sa gajtanom. Rekao je: „U mom filmu junaci često izgovaraju reči kao što su..." i pružio mi mikrofon. Prevela sam to, a kroz glavu mi je proletelo da ćemo tim tempom završiti narednoga dana. On je nastavio: „...cazzo, fica, vaffanculo." I opet mi je pružio mikrofon.
Ne mogu ni da zamislim kako bi naš život izgledao da nije, barem povremeno, začinjen smehom i humorom. Nije lako objasniti zašto nam je nešto smešno, zašto pojedine situacije, reči, ili priče imaju komično dejstvo. Stefano Beni (Stefano Benni), najpoznatiјi savremeni italijanski humorista i satiričar, kaže da je opasno upuštati se u objašnjavanje šale i komičnog, jer time prestaju da budu smešni. Ovaj književnik iz Bolonje neosporno zna kako da zasmeje svoje čitaoce, dok u svojim satiričnim romanima, pripovetkama, člancima i pesmama izvrgava ruglu mnoge mane političara, savremene navike, globalizovani svet, klimatske promene i zagađenje životne sredine... bavi se i novinarstvom i režijom.
Ako danas govorimo o italijanskoj kulturi i italijanskim intelektualcima, jedino ime koje će biti poznato svima, od Francuske do Japana, Kine ili Kube, svakako je Umberto Eko. Zašto je ovaj semiotičar, književni kritičar i teoretičar, lingvista, medijevalista i pisac toliko popularan? Za to je, nesumnjivo, najzaslužnija njegova spisateljska delatnost.