od istih oca i majke!
''Sine, sedi da razgovaramo.''
Šta li je sad?Znam da nisam napravio nikakvo sranje. Nama iz Gimnazije , najveći nestašluk je bio kad domaći zadatak napišemo u svesku za školski rad. Juče to stvarno nije bilo...
''Znaš , mama i ja ćemo da dobijemo bebu , a ti brata ili sestru...''
Supruga i ja pokušavamo, evo već neko vreme, da naučimo sina da pređe ulicu.
Trebaće mu u životu.
Nije lako , danas kada ima toliko automobila, naučiti dete da bezbedno pređe ulicu .Uglavnom - veoma brzo voze.
Nekada sam mogao u toj istoj ulici da postavim male golove i da odigram poluvreme do 3 sa ekipom, a da ne prođe ni jedan auto.
Sada nije tako u ulici jablanova. U stvari , ta
Odveden na streljanje ja sam bio živi svedok strašnog progona 21. oktobra 1941. godine u Kragujevcu.Podstaknut svim užasima ja sam počeo da pišem tek onda kada sam se streljanja vratio i to ne odmah.Bilo je to i nemoguće jer sam bolovao : tri puta sam padao onesvešćen; jednom prilikom su me doneli krvavog , jer sam na ulici ružno pao.
Zatvorim oči,
crtam tvoj lik,
na Boginju, na Kraljicu mi ličiš moja mila.
Negde daleko,
u sutonu sreće
mirno spavaš ti.
Opet te molim,
mislima svojim,
da mi se vratiš, ma gde bila ove noći.
Obrisi zore,
umire more( noćne )
i tako zaspim tad.
''Moja žena je još u obdaništu'', voleo sam da kažem kad me pitaju kada ću da se oženim.
''Jedva i sebe mogu da trpim , a kamoli još i neku upišulju''.
'' Moja tašta je nerotkinja '' , davao bih glup odgovor na još gluplja pitanja u kontekstui smirivanja.
''Niko nema žensku decu za bacanje'', imao sam običaj i strast božiju da kažem u tim trenucima.
Šta sve mogu da uradim sa ovih osam stotina evra koji su mi danas pali sa neba, razmišljao je zgranuto građanin S kada je izbrojao pare.Za najnužnije potrebe njegove male i tek formirane porodice je trebalo znatno više.Treba da kupim harmoniku sinu koji pokazuje izuzetan talenat . Drugom detetu je potrebna zimska garderoba, a o sebi i supruzi i da ne mislim. Računi Mogao bih i da otplatim kredit koji sam juče podigao , gle čuda baš u toj vrednosti.To mora da je neki znak.
Premišljao se jedan trenutak. Ipak, to mu je delovalo kao večnost.
Kažu da je o pokojnicima dobro pričati sve najbolje.
Netačno.
To - najbolje, ne umemo mi, to će bolje anđeli.
A ni ovo prvo nije tačno
Pokojnik je onaj koga zaborave.
Sećam se da sam prvo Vas zapazio od svih poslanika opozicije kao pravog, bezkompromisnog borca protiv komunističkog ludila Slobodana Miloševića i njegovih satrapa. Tada sam poželeo da se svrstam uz takve ljude po cenu gubljenja glave.
Sećam se da ste se jedini iz rukovodstva tadašnje stranke priključili demonstracijama protiv izborne krađe
-Tata, šta je to Jugoslavija?
Sedam i kusur godina se pripremam kako ću da odgovorim na neka pitanja koja će neminovno da uslede :koliko je to bezbroj,kako sam izašao iz stomaka, zašto Marko kaže da njegov tata ima dve piše...Sve sam mogao da predvidim , ali ovo nisam mogao ni da sanjam.
- Hm, ovaaaj... što ne pitaš mamu , vidiš da perem sudove. Ona ima vremena jer je baš završila zamenu svećica i produvavanje dizne.
- Ma ona
Priča mi drugarica kako su njen komšija i njegova supruga usvojili dečaka. Kaže da je čovek presrećan, viđa ga kako se šetaju isped zgrade i kako se ponosi sinom.
Ja gledam zbunjeno i ne mogu da pronađem pitanje koje mi lebdi. Ona, kao da mi čita misli, govori:
- Rekli su im da je iz Vojvodine.
Ja i dalje paralisan, hipnotisan, nemo zamišljam scene...
-Jesam ti pričala priču o Tamari?
-?