pesma u prozi / pivo
i dok stoji krigla piva na stolu, znojava, kao šahovska figura na protivničkoj polovini table
drhteći od neizvesnosti sledećeg poteza, mog ili njegovog, oči mi se sklapaju.
Po državi razne čudne stvari, Hrast, Bazilika, inovativne, reformske i onda, neće valjda Beograd, pa ipak prestonica je da izostane, dobro, de ima onaj Bgd na vodi ali nikada dosta puštanja mašti i bezobrazluku na volju ...
... Idem maločas Trgom republike i zateknem Knez Mihaila stešnjenog i blokiranog i sasvim zbunjenog, pita se on užasnut da li su to opet došli
Ali budimo realni, GMO se proizvodi iznuđeno, bliži se kraj onog povrća što raste autohtono iz semena bez umešavanja ljudi. Toga roda nije dovoljno, razlog je uvećanje broja zemljana, ima mnogo usta koja ga potražuju pa je nadoknada nedostajuće količine proizvedena sa dodatcima koji ubrzavaju rast, povećavaju količinu i daju veoma lep izgled. Povrće tako poraslo je kao kičicom molovano, čak i oku ugodnije nego što to priroda na svoj starinski i stereotipan način može da priušti ogladneloj planetarnoj populaciji.
Hodajuci na zapad duz Danforth avenije oko pola sest popodne zatekla me je jedna misao: ne znam da sam u Torontu ikada presla jedan most, svojim nogama, peske. Bila sam ne malo iznenadjena tim otkricem, jer most kojim se avenija zavrsava nije daleko odatle
Beograd na vodi se gradi, čudne neprimereno velike zgrade gde im mesto nije niču i rastu zaklanjajući grad svojim volimenom, menja se slika grada radikalno i na način koji svakako nije u skladu sa svim dosadanjim trajanjem i građenjem grada.
Mislim da sam bio zaljubljen u nju
Na zaista nevin način
– išli smo kod njenih roditelja
U kuću preko Dunava,
tako lepo i mirno mesto
Sve što smo čuli bila je voda
Noćas sam sanjao čudan san. Kao neki oktobarski sumrak i ja krećem iz bloka 70 busom 68 ka Karaburmi, ustvari do Zelenog Venca pa onda kao hvatam 16-icu. Krajnja destinacija stanica kod bioskopa Slavica. U snu jos nije izgradjen onaj deo gde su sada zgrade i kineske radnje, nego je još uvek ona pešcara koju treba preći kada se ide ka tramvajskim šinama. I onda vidim da sam zaboravio nešto na pola puta i treba da se vratim. Zalećem se i kao da lebdim iznad zemlje vraćam se nazad velikom brzinom u pravcu solitera u Jurija Gagarina 114. Tamo kao ima nekakva velika mreža (kod one telefonske