U svakom mejlu koji bi razmenili sevale bi nemacke glumice filmova za odrasle. Mikrob ne bi zaboravio da me podseti kako izgleda Barbara, a ''upoznao'' me je i sa njenom drugaricom.Kako mi jednom napisa u mejlu kada dogovarasmo put za Zrenjanin -
Zdravo Radovane junace!
Cekaj, ako sam dobro shvatio, i ta sa fotografija bi isla sa nama?
Treba nam kombi. Komotno je, moze da se mrda i svasta radi. U tom slucaju, ja bih poveo Barbaru i njenu drugaricu, dve ostarele nemacke fetish kurve. Pa cemo usput da ih pitamo zasto je Genser prvi priznao Hrvatsku i Sloveniju...
Vidi, ovako stoje stvati. 17.11. je moja slava Djurdjica. Moji to vrlo ambiciozno spremaju, traje tri dana. Obecao sam mojim prilicno onemocalim roditeljima da cu im pomoci oko slave. Oni su jos u selu i dolaze u ponedeljak i tada cu znati da li cu im biti potreban tog 19. 11. pa cu ti javiti.
Voleo bih da idem.
Pozdrav
tvoj brat
Mikrob
“Duško Dugouško je prvi put rekao “Šefe koji ti je vrag” u crtanom filmu Divlji zec iz 1940.”
“Banovanje je restrikcija za jednog korisnika da ponovo uđe na taj kanal. Banovanje je veoma jednostavno za shvatiti i glavna tema ovog dokumenta će biti baš to.”
Branko,
volim te najviše na svetu. Ti si ljubav moja i život moj. Ti si moja sreća, zlato, buba i radost moja. Ja ne bih mogla da živim bez tebe. Ti si srce moje.
Ti si mene usrećio.
Volim te,
Jelica
-Gde god nađeš zgodno mesto tu voćku posadi, citirao bi moj pokojni deda staru dobru pesmicu kad god bismo počeli raspravu u cilju da ga ubedim da je lepše i praktičnije u dvorištu imati travnjak na kome može da se igra fudbal , nego da s jeseni skupljam lišće i opale, natrule jabuke ili kruške.
-E Milane, Milane, slepce ćeš ti da vodiš, govorio bi svoju omiljenu koja je trebala da bude nešto između kritike i molbe da se napokon opametim. Ja sam se smejao i najiskrenije verovao da je njega pregazilo vreme, da je izlapeo i da ja falabogu nikad neću biti kao on.
Pripreme počinju već nekoliko dana ranije neobaveznim raspitivanjem kod slavljenika šta bi mu bilo po volji. U stvari, sve je već poznato - nikako orasi i lešnici, a obavezno što više čokolade... I možda voće. Maline, kao prvi izbor, zatim višnje, jagode i banane, a sasvim eventualno pomorandže, ali to je već nešto na šta slabo računa.
"Док други објашњавају живот, ти махни руком и одживи га."
Mika Antić, koji još uvek negde "šašav, leti i živi".
"To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam cenio vaše pokušaje da mi ulijete olovo u noge, kao onim lutkama od kaučuka koje se uvek uspravljaju."
Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.