Give me back my broken night
my mirrored room, my secret life
it's lonely here,
there's no one left to torture
Give me absolute control
over every living soul
And lie beside me, baby,
that's an order!
Leonard Cohen, Future
Probudio sam se malo posle ponoći. Sada je jedan. Zaspao sam u sedam. Upalio sam TV i pogledao pola epizode Sex i grada. Mirandu je nervirao Stiv jer dođe sa posla oko dva i spava i imaju seks samo ujutru pa ona kasni na posao i onda se na kraju epizode ipak dogodi i seks noću,
Čitajući poslednje blogove bocvene i Ines prisetih se jednog prijatnog ženskog lika iz mladosti koji me nikako ne napušta, ali ni danas ne znam u kom obliku je opstao kao ljubav, romantika, čisto prijateljstvo ili nešto što ne mora da se shavti, razjasni, već samo oseća.
Dečja želja da postanem vojnik obistinila se. Nisam razmišljao o ratovima, žrtvama, uništavanju, miru, čuvanju granica, oružju ... maštao sam o uniformi kao prepoznatljivom i neodoljivom statusu, pojavi, defileima, privlačnosti za oko, kao nečem što je nedostižno za svakog. Bila je to dečja mašta, koja se raspršila posle dve i po godine vojnikovanja, upale zglobova i napuštanja vojnog školovanja.
Kada su počeli da grade prijateljstvo i vezu koja će potrajati skoro pola veka, verujem da su i Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar (za prijatelje i Le Castor) znali da grade nešto zaista posebno; Sartr joj je jednom napisao „ono što mi imamo, to je suštinska ljubav". Za mene, njih dvoje bili su nešto više od tek još jednog ljubavnog para, oni su bili
...imenice ženskog roda.
Iliti prosidba
Bilja: Čini mi se da smo samo zbog njega manje-više i otišli na taj Exit pre 5 godina. Ili se ja ne sećam više ničega značajnog osim Iggy Pop-a. Matori, mršavi, kosati, go do pojasa i filmski ružan.. Majstor.. Posle potpunog ludila u kojem mu se (na sigurno veliku radost obezbeđenja) nekoliko desetina ljudi popelo na binu, majstor je kolabirao i odneli su ga. Procedura je verovatno standardna; krv mu zamene novom (od mlade device uzetom off course) i eto njega sutra.. veselo skakuće po bini, u recimo Roterdamu..Nego, šta sam ono htela.. Mačku je ubila radoznalost, a mene će digresije..
Elem... Ključni trenutak.. Now I wanna be your dog. Gomila ekstatično skače, oblaci prašine u vazduhu, neizostavna cigareta u ruci... U trenutku osećam da mi neko izvlači cigaretu iz ruke. Okrećem se, znam da je ON. OK! Znam da mrzi što pušim, ali stvarno... Dosad mi nije otimao cigarete i bacao ih. Koj’ ti je q..? Pomislila sam. Hvala bogu nisam rekla. Jer bi to verovatno ušlo u anale kao najgluplji odgovor na pitanje koje je se nije čulo od buke i stajalo negde između mene i njega koji je klečao na prašnjavom kamenju, držao me za ruku, među gomilom sveta koji besomučno skače i držao u drugoj ruci PRSTEN. Mali, savršeni prsten od platine sa tri kamenčića! Sve je bilo savršeno, kliznuo je na prst kao da je pravljen za mene i tu se ugnezdio...Svetlucao je na srebrnasto (grozim se zlata)... Prava pesma, pravo mesto, pravi čovek. Ne sećam se više ničega. Verovatno smo se ljubili.. Dugo! Ljudi su nas gledali. Neki aplaudirali. I čestitali nam.. poznati i nepoznati. I više se stvarno ničega ne sećam.
A kako je to stvarno izgledalo?
Biće dobro. Znam.
Ona je dama i borac. Moja majka.
Kaplje infuzija u levu ruku,
ja spuštam mini plazmu, jednu sa čokoladom
jednu bez, mleko 1,6%,
i par ružičastih čaša na...nešto.
Na tome stoji špric.
Idi ti kući sada, ovo će da traje,
a treba da vidim šta Teofil kaže...
Ušla je juče u moju sobu i rekla:
E, ja ne vidim na levo oko. Sa osmehom.
Ja sam prsla u smeh...mislila sam da je smislila nešto.
pa onda: