"Ne, uopšte ne mrzim političare, političari me ne interesuju. Taj tip uma - potpuno ekstrovertno, na imidž i na moć usmereno razmišljanje - nalazim to dosadnim. Drugim rečima, političari me gnjave. To prosto nije vrsta ličnosti koja me zanima.
Politički konflikti su samo površinske manifestacije. Ako se konflikt javi možete biti sigurni da izvesni centri moći nameravaju da produže taj konflikt, jer se nadaju da će profitirati od te situacije.
.
Не бих да превазилазим непријатну тишину на Блогу Б92 цитирањем некаквог високоумија или бављењем гледања у пасуљ, плећку, кристалну куглу или звезде тумачећи српску кафанско-политикантску сцену јербо ће тек то дотући до краја ово место на којем се окупљамо.
Друге бих цитате овде користио... Све их знам и сви су ми драги. Већину њих сам и сам изговарао у различитим ситуацијама у животу. Користим их стално убеђен да они много боље говоре у моје име шта осећам, о чему размишљам.
Можда сам у праву, можда и не. Али они су свакако ту, у мени, и постали су самим тим део мене и на тај начин дају и некакву слику о мени другим људима.
E, pa ja sam žena fusnota.
Sve će na kraju biti u redu a ako ne bude u redu, onda nije kraj.*
Ništa nije u redu! Ako kraj nije na vidiku, onaj dramatičan, revolucionarni, krvav, ima ipak svakodnevno krajeva koji nisu ništa manje dramatični za svakog građanina ponaosob. Možda će na kraju sve biti u redu ali on to neće doživeti!
And now something completely different! Na prvoj godini Pravnog fakulteta upoznao je dvojicu Avganistanaca iz kraljevske porodice. Čak se seća imena jednog od njih. Bili su sasvim normalni i pristojni mladići, ni po čemu se nisu izdvajali
ARHIPELAG je objavio knjigu Đorđa Bobiča ARHITEKTURA U IZNUDI ...
O knjizi piše urednik edicije Gojko Božović ...
Druge umetnosti javnost može da u većoj ili manjoj meri ignoriše, ili pak da predano živi sa njima. Javnost, međutim, ne može da previdi arhitekturu. U tome je i njen značaj i njena kob, kako u kojoj prilici, kako u kojim vremenima. Od te pretpostavke
Kada sedne da radi, crta, slika, akvareliše, slušalice na uši, muzika, često, vrlo često Rok iz šezdesetih, Rolingsi, Bitlsi, Enimalsi, obožava Erikov glas, Hu, Trogs... s vremena na vreme Bluz, Džez, onda Mocart, Bah, Betoven, Čajkovski... realnost oko njega polako bledi, nestaje. Podsvest izranja iz svojih dubina. Prepliće se sa svešću. Pojavljuju se znane ili potpuno nepoznate stvari, simboli, šare, delovi mandala... Trgne se kao tek probuđen kada ga rukom dodirnu, ručak! Skoro nikad ne nastavlja započeto. Ostavlja za sutra, čeka svoje vreme, slobodu, neuznemiravanje.
Ipak je otišao. U osam ujutro već je bio obučen, starke, leviske, vijetnamka, u gornjem levom džepu farmacija, desnom gornjem, novčanik. U donjem levom cigarete i upaljač, desnom, flašica sa vodom i papirne maramice. U levom džepu leviski mobilni. Pre toga. Ozbiljno. Na terasi, neću da idem! Posle toga, isto na terasi, obučen, koketira sam sa sobom, ne ide mi se, šta ću ja tamo, mogu i bez mene...
Dva autobusa. Drage koleginice i kolege, poljupci, osmesi, teško mu je da stoji, ulazi u autobus, gornje desno sedište iznad vozača. Nije popio kafu, diuretik, lekovi sa malo,
Prolazim ja a ne vreme. Vreme je ljudska izmišljotina. Sekunde, minuti, sati, dani, meseci, godine. Kao tako se bolje snalaze. Nešto više je od 2000 godina kako su raspeli Hrista, to je kao prošlo vreme. Vreme je kao i Kosmos beskrajno veliko i nemerljivo. I šta onda znači dve hiljade godina? Glupo je baviti se vremenom!
Preksinoć u SO Vračar, o Leonardu. Na italijanskom i srpskom. Uz sitne nedostatke organizatora, uspelo veče. Posle, košava, duva besomučno, on u majci kratkih rukava i vijetnamki, smrzao se čekajući autobus. Čekajući Godoa. Kako je bila dobra Mirjana Karanović