Bilo je to početkom februara 1942. godine. Držali su Nemci u jednom zatvoru u Srbiji veliku grupu komunista, koji su obavljali teške fizičke poslove. Mnoge od njih planirali su da streljaju tokom narednih meseci. Međutim, stigla je informacija da će u čast Hitlerovog rođendana, koji se približavao, jedan broj biti pomilovan. Šuškalo se da bi njih 20 moglo biti pošteđeno smrti. Ne bi bili pušteni na slobodu, naravno, samo bi ostali živi... do daljnjeg. Naredba o pomilovanju bila bi pročitana u poslednji čas, pred samo streljanje.
Međutim, kad se o nečemu šuška, to
...
Pritisak je počeo već nakon osvojenog Rolan-Garosa, pri čemu ne treba objašnjavati koliko je to veliki poduhvat zbog tradicije i Rafaela Nadala, a onda i nakon Vimbldona, gde je Novak unapred proglašen ubedljivo najvećim favoritom. Kad je reč o AO, on je osvojen već na početku sezone, samo što se tada na ovu temu nije ni razmišljalo, pa nije bilo ni nekih imperativa, pritisaka...
Još pre Vimbldona, naročito posle skoro rutinske pobede na istom, formirala se nova, velika tema, veliki zadatak, i to realno ostvariv zadatak na osnovu Novakovih igara i neprikosnovenosti na vrhu teniske liste i neprikosnovenosti tokom desetak godina: Zlatni slem. Sva četiri GS i zlatna olimpijska medalja u jednoj kalendarskoj godini. Većina domaće i inostrane javnosti ga je maltene već proglasila. Brujalo je to sa svih strana. Presija divovska. Ako su tačne neke vesti iz Novakovog štaba, njemu je savetovano da ne igra na Olimpijadi. I sam je isprva rekao da se premišlja, da mu se ne igra jer neće biti publike... Onda je ipak odlučio da igra. Ne samo da igra, nego da igra i dubl. Po neverovatno lošim vremenskim uslovima i ogromnim pritiskom desilo je ono što je moralo da se desi, ili makar nije nelogično što se baš tako desilo, a desilo se i u singlu i u dublu, koga je u borbi za bronzu otkazao zbog iznurenosti !
Sneg je počeo da pada predveče, sitnim pa sve krupnijim pahuljama. Ana je sa prozora svoje kancelarije gledala narod koji se kretao bulevarom ka centru i provlačio se između automobila koji su milili. Poslednji radni dan pred Novu godinu bio je završen i ona se spremala da krene kući kada je zazvonio telefon. Njena najbolja drugarica Vesna je kategorički zahtevala da Ana prespava kod nje.
"Nemaš izgovor Ana. Tvoj sin je na Kopaoniku a moja Maša kod tate u Novom Sadu, znači slobodne smo = žurka za dve dobre mačke." govorila je Vesna u slušalicu. Bila je to njena uzrečica
накнадна памет је казна у свему и свуда ( г М.Вуксановић )
трајање, неминовно, доводи до спознаје откривањеа апсурда личног живљења те варљивости свакодневнице, но ипак опстаје екстатичност homo ludensa која и даље трепери у духу сваког од нас, умевши да узвитла скривене слојеве мисли и опажаја сетним исповедањем прошлости, те зебњом запитаности над будућношћу ,али и радости искушавања сопствених способности јер су једнако провокативни и евокативни.
Ne znam za druge gradove, ali nesto primecujem poslednjih godina u Beogradu, vise nego ikad pre. Automobili, guzve, ljudi, nervoza u vazduhu i vrlo retko da sretnem osobe koje znam makar iz vidjenja na ulici. Sta se ovo desava? Gde su poznata lica, ko su ovi ljudi koje ne poznajem?
Beograd pocinje da mi lici na londonski tjub (metro). Ljudi okrenuti sami sebi i svom mikro svetu. Razlika je sto tamo vecinom cute a ovi ljudi su glasni, nametljivi, nepoznati…strani neki svet u sred sopstvenog dvorista. Kad sam poslednji put sela sa nekim negde pa ugledala poznato lice? Desava se…ali