Sve žalbe na ovaj tekst treba uputiti Urednici. Pre neki dan mi je napisala, čula sam da ste putovali, pa pišite gde ste bili i zalepite neke sličice. Poslušam ja pa tako i počnem, Bon, sličice, ali se onda potpuno spetljam i izgubim nekud, unatrag. Odraće me živog kad vidi, ali ja ne umem bolje. Sama je kriva.
* * *
Letos smo proveli nešto više od dve nedelje u Bonu. Ja sam preko dana radio na Maks Plank Institutu u samom centru (ulaz u kompleks zgrada koje mu pripadaju se vidi niže na slici), a Njanja i klinci su šetali. Popodne bi me pokupili i onda bi zajedno išli u neki muzej, na večeru, u šetnju, ... pa na spavanje u mali iznajmljeni stančić.
Bon nam se jako dopada. Nevelik je i svugde se brzo i lako stigne, a ima veliki broj mesta gde vredi stizati.
Ah, svi ti pijani i drogirani muzičari. Taj večiti čopor devojčica oko njih uvek spreman da ih raskomada. Sve te njihove prelepe i uobražene žene-trofeji. Sve te pompezne i nadasve glasne pesme sa dubokim ali i dobro skrivenim političkim porukama. Sav taj pravednički bes neshvaćenih heroja. Sav taj nemoral po hotelskim sobama, sav taj haos po bekstejdževima. Sva ta droga i sav taj seks...
... sve je to samo dobra komedija.
Kada je mladi, genijalni...a potpuno divlji rus
izvodio svoju igru sa smrću iiii službama na pariskom
aerodromu, Dame Margo je bila sredovečna balerina
pred penzijom, rastrzana obavezama gospodje
panamskog ambasadora u Londonu, prikrivanjem gospodinovih
izleta u parapolitiku ili zabavu, i svojom veoma značajnom baletskom karijerom.
Pa, verujem da je bila već pomalo umorna...
Ovaj tekst je inspirisan mojim interesom za operu, mojoj uspomeni na babu, sećanjem na jedan vic, i skorašnjim diskusijama na blogu o tome kada i zašto neki dijalekt postaje jezik. Za lingvistiku i srodne nauke ja sam potpuna neznalica. Meni je samo sve ovo veoma zabavno. Poznavaoci opere, molim vas ne popravljajte mi greške u libretu, ovo je samo moguće vidjenje istog. Poznavaoci torlačkih dijalekata, takodje vas molim da mi ne popravljate greške, ovo je dijalekt moje babe, onako (nesavršeno) kako ga pamtim. Ona je, slično kao Kronkajt ali mnogo pre njega, volela da završi svaku priču sa “i takoj i toj bidna”.
* * *
Probao sam da dodam akcente gde mislim da je trebalo (ponekad su verovatno završili i na pogrešnom mestu). Rečnik manje poznatih reči i izraza je na kraju. Nisam insistirao na kompletnosti. Uostalom, tekst je na srpskom, zar ne?
Bend
Desetoro plus Karlos Santana. Tri bubnjara, bas i prateća gitara, dva duvača, klavijature, dva vokala. Svi sasvim dobri osim vokala. Jedan sa rap kretanjem i odgovarajućiim glasovnim sposobnostima, a drugi glasovno bolji, ali bez umeća da pokrene publiku. Karlos komunicira sa publikom skoro isključivo preko muzike, što je u redu, ali bendu jako nedostaje neko ko će povesti stvari u dobru žurku.
Сцена
Градски Стадион у Скопљу, петак увече, 10. јул. Цена карте
Iliti prosidba
Bilja: Čini mi se da smo samo zbog njega manje-više i otišli na taj Exit pre 5 godina. Ili se ja ne sećam više ničega značajnog osim Iggy Pop-a. Matori, mršavi, kosati, go do pojasa i filmski ružan.. Majstor.. Posle potpunog ludila u kojem mu se (na sigurno veliku radost obezbeđenja) nekoliko desetina ljudi popelo na binu, majstor je kolabirao i odneli su ga. Procedura je verovatno standardna; krv mu zamene novom (od mlade device uzetom off course) i eto njega sutra.. veselo skakuće po bini, u recimo Roterdamu..Nego, šta sam ono htela.. Mačku je ubila radoznalost, a mene će digresije..
Elem... Ključni trenutak.. Now I wanna be your dog. Gomila ekstatično skače, oblaci prašine u vazduhu, neizostavna cigareta u ruci... U trenutku osećam da mi neko izvlači cigaretu iz ruke. Okrećem se, znam da je ON. OK! Znam da mrzi što pušim, ali stvarno... Dosad mi nije otimao cigarete i bacao ih. Koj’ ti je q..? Pomislila sam. Hvala bogu nisam rekla. Jer bi to verovatno ušlo u anale kao najgluplji odgovor na pitanje koje je se nije čulo od buke i stajalo negde između mene i njega koji je klečao na prašnjavom kamenju, držao me za ruku, među gomilom sveta koji besomučno skače i držao u drugoj ruci PRSTEN. Mali, savršeni prsten od platine sa tri kamenčića! Sve je bilo savršeno, kliznuo je na prst kao da je pravljen za mene i tu se ugnezdio...Svetlucao je na srebrnasto (grozim se zlata)... Prava pesma, pravo mesto, pravi čovek. Ne sećam se više ničega. Verovatno smo se ljubili.. Dugo! Ljudi su nas gledali. Neki aplaudirali. I čestitali nam.. poznati i nepoznati. I više se stvarno ničega ne sećam.
A kako je to stvarno izgledalo?