Osoba A: Jugi, Srbin, generacijama iz Prizrena, danas izbeglica, član odreda od 1954. godine, bio starešina Saveza izvidjača Kosova i Metohije
Osoba B: Oki, Turčin, deda po majčinoj strani Crnogorac, iz porodice starosedelaca, član odreda od 1968. godine, sada rukovodi odredom
Osoba C: Kujtim, Albanac, član odreda od 1970. godine, uvek tu kad treba
Osoba D: Đafa, svi misle Albanac a on Turčin, član odreda od 1982. godine, neizbežan
Osoba E: Hipi, Rom, sasvim drugačiji od nadimka koji nosi, član od 1968. godine, najveći veseljak
Osoba F: Salja, Albanac, član od 1978. godine, najmirniji od svih, ali poslovno najuspešniji
Tih dana kada je nastala ova najpoznatija džez fotografija ja sam se već otrgao uticaja oca i duboko zavaljen u majčinoj materici živeo svoj društveni život fetusa. Dok su jula 1958. godine tačno u 10 sati najznačajniji umetnici zlatnog doba džeza strpljivo pozirali fotografu Esquire magazina Art Kane-u
Dnevnik nisam vodio nikad. To mi je uvek delovalo tragično prepotentno. Zapisivanje događaja iz sopstvenog života, uh! Šta tu ima da se zapisuje i pamti? I još gore! Da se kasnije čita!?... Jedan prijatelj mi je govorio da grešim i da treba zapisivati crtice: zvao Škarica i potvrdio za Zagreb, bio žur kod Sande u D. 48; sedeo sa Miletom i Galićem celo popodne...Iz takvih opaski može čovek, kaže taj moj drug, da rekonstruiše sve što želi.
Ja to nisam mogao. Zato nikad i nisam čitao tuđe dnevnike.
Sem kad sam bio u vojsci. Tamo sam otišao u trenutku vrlo nepovoljnom
Uzasno me puno stvari frustrira u poslednje vreme. Vec davno vremena ima kako tvrdim da je Pancevo totalni Twin Peaks. Sto vise vremena prolazi, sve mi se vise cini da zivimo u Twin Peaks-u, a da je Pancevo samo jedan sokak.
Secate se kada Dejl Kuper u san-li-je-java-li-je sceni odlazi u sobu sa crvenim zavesama u kojima ga ceka patuljak koji prica unazad? Pa onda onaj kosmati duh-ubica, pa mala zena prostitutka, pa zena sa panjem, onda ona jednooka Nadin...
A naizgled svuda idila. Lepa priroda, potok, slap, blueberry pie...
Katarina Rebraca mislim da je dotakla zvezdu
But if my life is for rent and I don't learn to buy
Well I deserve nothing more than I get
Cos nothing I have is truly mine
Vahidin Musemić u izglednoj šansi i ništaaa... ali opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom... prečkaa, Musemić ovaj put glavom i opet je promašio jeb'o mu ja mater smotanu!!!
(Mirko Kamenjašević, 2 godine suspenzije)
Komentatori su nezaobilazni deo naše sportske istorije i današnjice. Njihovi glasovi ostaju u ušima kao sastavni deo svih sportski zbivanja. Njihova stručnost pomaže nam da bolje shvatimo šta se događa na borilištu. Njihova revnost pomaže nam da dobijemo sve informacije o događaju koji gledamo. Njihovi gafovi pamte se i ulaze u svakodnevni govor. Njihovi lapsusi deo su posla i prepričavaju se godinama. Ali njihove greške i nestručnost dovode nas do ludila i odluke da promenimo kanal ili ukinemo ton.
Da li je Srbiji bolje nego pre 12. marta 2003. godine ─ između pitanja koje na kraju svoje knjige Atentat na Zorana postavlja Miloš Vasić i dileme kako bi Srbija izgledala danas da je Zoran Đinđić živ, koje je u danu za nama sebi verovatno postavljala većina građana i građanki ove zemlje, priča o političkom nasleđu Zorana Đinđića jedna je od onih tema koje, čak i danas, sedam godina kasnije, Srbiju čine taocem svoje loše prošlosti. U međuvremenu ─ nada da je bolja budućnost ipak moguća (čitaj: uređeno i upristojeno društvo koje počiva na principima i na zakonima) svedena je na minimum, politička scena pretvorena je u otužni buvljak, u patetično šibicarenje i pilićarenje koje sa pokojnim premijerom ima toliko malo veze da čovek ima pravo da se pita i da li je u ovoj zemlji Zoran Đinđić ikada uopšte i postojao?
I šta sad?
Srušiše i Lokija. Eto, nekako se sve to skupljalo do danas. Šta stvarno treba da predstavlja cenu tog čina? Ne znam ni sam.
Nisam prisustvovao kada se desilo. Čuo sam da su zablokirali ulicu. Da je jedan čovek povređen. Sve ove informacije su nepotvrđene. Jel iko igde video ikakvu vest?
Ne, nisam mislila da pišem o istorijskom značaju ovog datuma, ni o emancipaciji žena, ni o smežuranim karanfilima i plastičnom cveću kupljenom na uličnoj tezgi. Htela sam da vam ispričam kako sam se provela na sindikalnoj proslavi Dana žena i to 6. marta. Dobro, malo smo poranile, al' to je samo zato što smo preduzimljive žene i ne čekamo da nam praznici dolaze na noge, nego mi njima idemo u susret.
Dakle, spremim se ja u subotu najbolje što sam mogla, što znači kompletan tretman kod frizera + šminka + nove cipele uparene uz tašnu. Toaleta nenapadna varijanta s naglaskom