Obojeni program je bend koji kao da poslednjih meseci dozivljava svoju drugu mladost. Posle "Aviona" u novom ruhu, koji su se proletos posteno izvrteli na talasima manje-vise svih relevantnih radio stanica u Srbiji, prosle nedelje je njihov odlican novi snimak, Go-go, debitovao kao novitet na osmom mestu domace liste Diskomera Studija
Nekada smo žena i ja sa dvoje dece išli na mora sa dve plate. Prvog primimo plate i drugog smo već na jadranskoj obali. Uživamo dvadesetak dana i deset provedemo kod njenih u Lici ispod Velebita. Lekari kažu da je to veoma zdravo.Vratimo se kući, čekaju dve nove plate, a ostane nešto i od „morskih“. Mi onda kažemo da je i to zdravo.
Nisam video more dvadesetak godina, sem ovog Panonskog po čijem dnu svakodnevno hodam. Odvikao sam i ne znam kako bih se osećao pri novom susretu. I na koje more da idem? To je izgleda najveći problem. Mrzi me da putujem. Opravdanje!?
Sasvim je izvesno da će i ova jesen biti lepa. Koliko se ko potrudi. I da sam ovde već 4.! Zanimljivo mi je da mislim šta sam sve mogla da (u)radim da nisam bila -sa vama. I šta bih sve propustila da sam radila: sva-ta-druga.
Velika rečenica iz malog života jedne žene: Ovo parče omeđenog prostora: na koje sam spuštala svoje zlatnike: je mesto sigurno: da ih niko neće pogrešno pomerati: što je pomoglo da uvežbam: kako da ih slažem: na prava mesta.
Sram vas bilo, šta ste pomislili?
Bila ja u Guči! Dobro, nije mi prvi put i nisam išla samo zbog trubača i svadbarskog kupusa, ali što mi je bilo lepo, nemam reči da vam opišem. A volim, bre, ta masovna okupljanja sa pevanjem i ožderavanjem i da sam neka vlast uvela bih neki zakon da sva punoletna lica MORAJU bar jednom u životu da posete i Guču i Exit. I nema – neću, ja ne slušam tu vrstu muzike. Ima da ideš, bre, pa posle pričaj šta hoćeš. Mislim, otkud znaš da l’ je glupo, ako nisi to doživeo?
Ej, a prvi put me jedva odvukli u Guču. Ma bre, kad su mi pomenuli da slušam trubače, kosa
E. da mi je neko rekao da ću čitati poeziju, da ću se smejati, plakati, da će mi nedostajati neko koga ne znam, da ću ga upoznavati tek kad nije tu, da ću....
Kada su počeli da grade prijateljstvo i vezu koja će potrajati skoro pola veka, verujem da su i Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar (za prijatelje i Le Castor) znali da grade nešto zaista posebno; Sartr joj je jednom napisao „ono što mi imamo, to je suštinska ljubav". Za mene, njih dvoje bili su nešto više od tek još jednog ljubavnog para, oni su bili