(Fotografija je delo Olivere Miletić - http://s123.photobucket.com/albums/o295/KreativniManijak/)
Lihtenštajn, Levi, Hiršl, Šajnberger, Kon, Buhvald, Vigenfeld, Vajs, Fišer, Alt, Kraus, Filinger, Gros, Flajšman, Rozenberg, Morgenštern. Istorija jevrejske zajednice u Sremskoj Mitrovici duga je i nažalost, čini se, završena: podaci iz poslednjeg popisa
Otvorim jutros novine, i vidim, umro mi prijatelj iz detinjastva, Srđan Radulović. U 55. godini. Znao sam da je bolestan i da je bolest od koje boluje opaka. Da kosi one koje zakači. Nadao sam se negde u dubini vlastitih osećanja da će je on pobediti, onako dobroćudan, stamen i tvrd. No, nada je dobra samo za doručak, a za večerom se izjalovi.
Dakle, od jučer više nije sa nama Srđan. Odlazi na istinu, tamo gde su transcedentne stvari što bi kazali filozofi, a mi još neko vreme koje nam je dato ostajemo u imanenciji. Što je Andrić jednom zapisao - "svi smo zapravo mrtvi
Znam da su mostovi skupi i teški za građenje. Oni su u ljudskom doživljaju kruna graditeljstva. Literatura je puna priča o mostovima, za razliku od drugih građevina, isto tako teških za realizaciju. Moj otac je bio graditelj. Probio je sa svojom minerskom ekipom u toku radnog veka na desetine tunela širom bivše zemlje. U gradnji tih objekata ginuli su radnici i u gradnju se ulazilo sa proračunom koliko se pogibija očekuje. Na kraju, kad bi tunel bio gotov pravio se bilans i ako je broj pogibija bio manji od predviđenog to se proglašavalo uspehom. Tuneli su uzimali danak u krvi. Danas
Da li znate da u Beogradu, na drugom kraju grada od mene, na jednom drvetu ima ispisana na francuskom poruka u stihovima za zenu koju je neko nekad mnogo voleo. Autor poruke pise o tome da je ona nekad davno dosla u njegov zivot, ocarala ga i darovala trenutke koje ne moze da zaboravi. Nada se da je negde srecna a jos vise se nada da je ziva. Reci su napisane crnim flomasterom na stablu, visoko ka krosnji. Drvo se nalazi blizu table "Bajfordova suma"
Na Novom Beogradu blizu Arene ako si u pravom trenutku tamo,ima klupa na kojoj sede devojcice i sapucu jedna drugoj tajne u
- живот нам баш промиче,али траг од живота може потрајати ( Гђа М.Васић)
радници градског зеленила, а према дугогодишњем уговору, одрадише јесењи сервис флоре у нашем кућном парк(ићу), а Унука искористила прилику па узурпирала један кутак за свој школски еколошки пројекат под називом Џивџани града те јој поменути подигоше солитер за врапце богато опскрбљен шароликим кљукљуц асортиманом и са потребним џбуновима флоре које их привлаче. врабише ,које ја ко зна кад уочих по крошњама у улицама града, јер их јок, су битни обзиром да тамане комарце, али и што својом живахношћу и цвркутом уносе неки релакс у живце нам, база је пројекта Унукиног. наравно успут зрихташе и базен са водоштрцом прошаран позлаћаним рибама и корњачицама,ofskroz.
Eto mene kako obavljam roditeljske dužnosti. Što će reći, ona pita, a ja odgovaram. Ispred nas fotke, stare, B/W, četvoro nas u akciji pentranja preko nekih stena na vidikovac iznad Dubrovnika.
- Ovo si ti ? Baš kao bebica izgledaš... Kada je to bilo ?
- Auh... Joj... Pre, hmmm, pa prošlo je... 26 godina...
- Baš
Pre neki dan, nekako sasvim slučajno, shvatio sam da će moja dvadesetogodišnja kćerka za koju nedelju imati priliku da prvi put u životu ostvari svoje građansko pravo - da će glasati. Kako deca brzo rastu!
Podsetilo me to na mnoge izborne faze i promene koje sam iskusio.
(Ovaj tekst je objavljen na blogu Krovne organizacije mladih Srbije Glas za mlade)
Da li znate kako izgleda kada krenete na susret sa nekolicinom ljudi iz svoje generacije posle ko zna koliko proteklih dana?
U borbi sa sopstvenim predrasudama i mislima koje se cesto zalete ka tome da ce mi negde biti dosadno, dolazim u Sansu.Ima nas dvadesetak.Vrlo brzo shvatam da sam u izdvojenom svetu van vremena gde svi prisutni nose sa sobom neku divnu energiju.Razgovaramo lako i bez trunke naprezanja.
Devojke(zene) izgledaju sjajno, lepo obucene, doterane, muskarci svi do jednog kul, smekeri.
Oko ponoci zatvara se Sansa, ocigledno vise nema