Vec dugo razmisljam da pisem o ovoj pesmi (u izvodjenju Danice Obrenic). Ne secam se da sam bilo koju drugu jace dozivela. Odustala sam u ubedjenju da nema sanse da prenesem to sto hocu. Onda vidim da je moj skoropronadjeni drug iz srednje skole napisao blog na istu temu. Evo reci pesme:
Magla padnala v dolina (narodna pesma iz vranjskog kraja)
Magla padnala v dolina,
od njuma se niso ne vidi,
samo jedan grm zelen,
grm zelen.
Pod njim mi lezi terzijce,
terzijce, mlado komsijce.
"Terzijce, mlado komsijce, terzijce,
da mi sasijes
Sopstveno starenje najbolje primjećujem kroz svoj odnos prema ljetu.
Nekada su mi ti vreli dani predstavljali centar vasione, smisao življenja. A zadnjih godina, zabijem se kući pod klimu i jedva čekam da prođe sva ta histerija, vreva, gužva u gradu, haos u saobraćaju ... i tek se s vremena na vrijeme prisjetim nekih od sjajnih dana sopstvene mladosti.
Da, da, vjerujem da pogađate, upravo onih vezanih za ljeto ...
( из циклуса . . . Водопрци)
ево неки дан навршило се 1553 ноћи како сам зарад бунта политички неусаглашених либијаца преко дебелог моора бродом бежећи докопао се обала малте да би ме тамо широко раширених ноогу дочекала увек насмешена Сина, конобарица из биртије харбура валетиног, повремена ми одраније прцаљка, речима
Прошли су избори. Четвртина гласачког тела, уз половичну излазност довољна је да Александар Вучић изгуби свак право на изговор. У ствари, свако логично право на изговор. Шта ипак све мали Калимеро у њему може изнедрити сачекајмо. Али није Алек тема. Тема је она четвртина изашлих која му није дала глас и она половина незаинтересованих, некупљених, оних којима је свеједно добро или лоше.
Te 1995. godine, SR Jugoslavija, kako se tada zvala zajednica Srbije i Crne Gore, bila je pod sankcijama, koje joj je zbog Miloševića i njegove bagre uvela međunarodna zajednica, tj. UN. Sankcije su obuhvatale i sport, pa je postojala zabrana nastupa svih ekipa na međunarodnim takmičenjima. To je trajalo od 1992 (sećamo se kako je YU vraćena sa EP u fudbalu, pa upala Danska i osvojila ga), a u proleće 1995. nekoliko meseci pre potpisivanja Dejtonskog sporazuma i njihovog potpunog ukidanja, skinute su nam najpre sankcije sa sporta.
Bora Stanković, koji je tada bio
Vreme je... čudno. I kao pojam, i kao pojava. Ono je avatar onog našeg nedomislenog i ujedno najšireg spektra stvarnosti.
Prisećam se proleća koje upravo teče. Proleća koje to nije. Zato ga se i prisećam, kao da je nešto bivše, iako još uvek traje. Siv, poluvlažan i težak jorgan gotovo svih dana je navučen odozgo, kroz poluloptastu ravan gde je trebalo da se nalazi ona prefinjena, tanka, plavičasta posteljica večnosti. Pod tim teškim sivim plaštom dani su se nekako nezdravo sjedinili i sabili u utisak da su se samo prividno izdešavali, i, posledično, u utisak da