Rekao sam sebi da se neću javljati više u ovom podzemlju misli i osećanja, no da se zapljunem još jedared, pa da se teram k vragu.
Retki su ljudi koje je nemoguće sameriti. Visoki između dva i osam metara, a sasvim retko i samo u intimnim prilikama, sa porodicom i prijateljima svojih stotinu i sedamdeset centimetara.
Još su ređi oni kojima se pod bolničkim prozorom bez poziva i molbe okupe stotine dobrovoljaca da ponude svoju krv za spas i ozdravljenje.
Onih koje poštuju naši i njihovi, ovdašnji i tamošnji, levi i desni, crveni, zeleni i plavi i o kojima nikad niko ne izgovori ružnu reči - nema.
A bilo ih je, do nedelje. I danas je baš takav jedan ispraćen hiljadom sugrađana i poštovalaca otišao na počinak i odmor.
Enes Taso, general i Ljudina.
I evo na sahrani nepročitanog govora Živoslava Miloradovića, vozača kamiona u zemlji talijanskoj, kao opela jednom velikom čoveku i jednoj zamalo velikoj zemlji.