- Slušaj – nastavi se Zlatko, nakon što je progutao zalogaj i sasuo čašicu rakije u sebe – pronađene su zalihe target toalet papira iz ’99 i ponuđene su mi, znači nije skroz beo, ima metu na svakom listiću. Negde između skroz belog i požutelih novina, takva je i cena…
- Meni sve zavisi od cene – prekide ga Raka.
- A spavaća kola i kola sa rezervacijama? Kod vagona sa sedištima nikad nije išao, to znam.
- Realno, tržište za toalet papir je veoma limitirano. I ne mogu da se uguram u spavaća kola.
- Da, zasad.
- Kako to misliš?
- Mogao bi da ga prodaješ jeftinije, da se oprostiš dela zarade…
- Kako to mogu Papa?
- Kad bi manje čitao Wall Street Journal ne bi sebi gradio kulu od slonovače, u glavi…
- Pa neću valjda celog života da se valjam u ovom blatu, izlazim i ulazim u Čačku*?
- Samo ti puštaj filmove…
- Šta se dešava sa bakrom, aluminijumom, mesingom?
- Ta je šema zatvorena.
- Kako?
Pajke, hvala na inspiraciji...
- Kume, aj pravimo poso, imaš nekog u Kini?
- Ne znam, moram da se raspitam, šta si namislio?
- Vidiš, silno se gradi za taj Expo, sve tamo pobeglo. Evo, od sestre komšija, inženjer, neki dan dao otkaz i otišo da za njih radi. I još neki iz njegove firme. Miran je koju godinu a posle će da vidi.
- Dobro, kume, a šta bi mi tu?
- Mislio sam da vidimo za te leteće taksije. To bre ima čudo da bude i ko prvi
Milan se spuštao uzanim hodnikom prema lokomotivama i ta informacija, da ga nešto vuče napred, da se kreće, isplivala je na površinu njegove svesti naglo, kao kad konstatuje, bez povoda, da je, verovatno, živ, i da će živeti još neko vreme, ne zna se koje, a onda posle toga više jednostavno neće; kao da je ta misao produkt autonomnog nervnog sistema ili crevne mikroflore. U sledećem momentu je istom brzinom potonula u zaborav, jer šta bi i mogao da uradi sa tom informacijom. Mnogo je smislenije da negde završi pljuge.