Utorak? aaagh! Nema veze, samo da ovako pržimo, ako ikada omatorimo...
Гост аутор: anonymous
Датуми
Историја није нешто што нам се само догађа, она се и ствара. Историју пишу победници. У њој је уписан однос моћи. Историја се памти по датумима који овековечују славу победника, и понижење побеђеног. Датуми се брижљиво бирају.
Данас 14. маја 2016. године, у Бањалуци заказан
Fale mi dve, možda čak i tri godine života. Nije da baš sasvim nedostaju, da u njima nema ničega - ima, ali nepotpuno. Naime, moja prva sećanja isključivo su privatna, odnose se na događaje iz porodice i neposrednog okruženja. I tako pune dve, možda i tri godine, tek od tada se sećam i događaja koji spadaju u domen opšteg i javnog.
Ne znam šta kažu psiholozi (molim priučene, diletante, konzumente udžbenika Freud
Milan Nikolić
Jučerašnjim dočekom patrijarha u Jagodini kao da je završen jedan pedantno i precizno režirani ciklus događaja koji je imao svog glavnog junaka. Ivicu Dačića, pogodili ste. Počeo je zabranjivanjem Parade ponosa, a nastavio otvorenim ruganjem, cinizmom i sprdanjom sa ljudskim pravima ili, ako hoćete sasvim precizno, sa Ustavom i zakonima nečega što se i dalje, vulgarno i prepotentno, zove Država.
I siđe Toma sa gore kremanske, siđe on pod rukom Platformu noseći .
I stvarno kao da je Mojsije sa Gore sišao ne sumnjam da će nam narednih dana i o plamtećem grmu govoriti, i prosvetljeniju svome.
Ali - šta piše u Platformi?
Heh... Može neko lakše pitanje?
u znak sećanja na naivnog, i u svakom smislu nekorektnog blogovatelja. Kreten, pa komentariše.
Dakle, nešto kao epitaf, trebalo bi da je mudro (i da se uklapa):
Ljudi se dele na one koji :
Vole Ameriku
Ne vole Ameriku
I manjinu koja bi da razume o čemu se radi
Takodje,
Ljudi se dele na ne koji :
Veruju u Bogove
Ne veruju u Bogove
I manjinu koja, kao, zna da se Bogovi radjaju, stare i po neki umire ako dovoljno ljudi ne veruju u njega.
Isto tako
Ljudi se dele na one koje :
Vole Neil Gaimana
Ne vole Neil Gaimana
I velika većina koja nije čula za njega
Ja sam voleo Neila-a zbog
Simbolički gledano kamen koji je pogodio Aleksandra Vučića na njegovom usponu uz, opet njegovu, Via Dolorosa bačen je najmanje dvema rukama: njegovom sopstvenom još onomad kad se tim sportom bavio tako rado i kamenje bacao tako štedro; druga je ruka bila ruka onih koji su ga mesecima i nedeljama ohrabrivali da se u ime pomirenja u Potočarima pojavi. Ruka budale koja je fizički kamen podigla i hitnula bila je samo puka transmisija.