Свих ових година препуштао сам оним неким аматерима стотке, двестотке...
али, 25. хиљадарка је ипак моја! ;)
Нека буде слободна тема поводом јубилеја, а ја ћу сутра да убацим нешто што сам давно обећавао (једну од ствари) .
"Narodu ste srpskom darivali srce" piše na grobu dr Elizabet Ros, lekarke i velike humanitarke iz Edinburga, sahranjene u Kragujevcu. Ona je bila samo jedna od preko 600 pripadnika britanskim medicinskih misija koji su tokom Prvog svetskog rata došli u Srbiju da vojsci i građanima pruže neophodnu pomoć u tim teškim trenucima. Među tih 600 dobrovoljki i dobrovoljaca, veliki broj ih je bio iz Škotske. Jedan broj njih je nakon rata i nastavio da živi u Srbiji, pomažući joj da se ponovo uzdigne nakon ratnih razaranja. Doktorka Evelina Haverfild, koja je u Bajinoj Bašti osnovala sirotište je, u znak zahvalnosti, sahranjena u porti tamošnje crkve, što predstavlja veliku počast. Njihova hrabrost i humanost utkane su u samo srž odnosa naših država.
Ili: od govana pita
Juče Dan Republike, sutra Dan nastanka Kraljevine SHS I posledično Jugoslavije.
Drugu ubila okupacija I revolucija.
Prvu... Oko uzroka smrti postoje oprečna mišljenja u desetinama varijacija. Možda bi najbliže istini bilo da joj je iznutra glave došla neefikasnost I opšta idejna korupcija naslonjena na sitne interese, I velika prekompozicija političke mape Evrope spolja.
No nije ideja da ovo bude tekst o jubilejima i davno izdrndanoj partizani/četnici vuni.
Hoću da kažem da je ono što nam se desilo a od čega evo 25 godina ne možemo kao društvo da dođemo sebi bauljajući naokolo sa uvek istim besmislenim pitanjima -kapitalizam.
Kapitalizam nam se desio. Neophodan uslov za njegovo nastajanje jeste privatizacija. Da, to je ono o čemu se 25 godina - a poslednjih 12 naročito - neprekidno govori kao o izvoru svih zala.
Kao prvo, mimo uvrežene besmislice da su privatizaciju pravili ministri I savetnici (Vlahović, Đunić, Đelić) - valjalo bi imati u vidu da je ova poslednja privatizacija bila privatizacija Zorana Đinđića.
A valjalo bi se podsetiti i konteksta i momenta u kome se moralo opredeliti za njen oblik: sporu i kobajagi pravednu, vaučersku ili brzu I efikasnu uz uvažavanje iskustava drugih zemalja koje su tranziciju prošle.
Prije trideset godina ( i 2 mjeseca) izašao je prvi, istoimeni, album Red Hot Chili Peppers-a. A prije otprilike 15 godina, RHCP su za mene prestali da postoje, objavivši Californication, njihov sedmi studijski album. Bio je to početak iskliznuća benda u nekakvu komercijalno-zaslađenu, tugaljivu, pop šemu. U međuvremenu, RHCP su postali jedan od najkomercijalnih rok bendova sa preko 80 miliona prodatih (raz)nosača zvuka.
Evo kuma na kapiji!
Kako mislite - nema nikog kod kuće?!
…
Kad je ono Vojislav Šešelj kretao na ispunjavanje svoje životne misije Slobodan Milošević je bio živ. I čekao ga.
I Zoran Đinđić je bio živ, i sa pravom, ispostavilo se, očekivao da ga vise neće sresti.
Sa Trga republike ispraćali su ga četnici svih srpskih zemalja, a govorom ga obodrio I kum I zamenik u SRS, vojvoda Tomislav Nikolić. Kao ratnik ratnika kako sam reče, kao našeg Voju, Vojislava, Šekija, Šešu. A Šešelj je njima sutradan na aerodromu poručio da će se boriti za sve četnike a da njima u amanet ostavlja da sruše dosmanlijsku vlast.
I ode Šeki...
Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.
(Dylan Thomas)
Ovo nije lula, niti je učeni osvrt na život i delo Dilana Tomasa prigodom stogodišnjice njegovog rodjenja. Za to će se, verujem, pobrinuti drugi, vičniji pisanju od mene. Ovo
Ili svakom parada: jednima pederi, drugima tenkovi
Elem, seća li se neko šta to beše „Haški tribunal? Da, to je bila ona grdna stena što je Srbiju delila od Evropske unije i svetle budućnosti. To, samo to i ništa drugo do to. Nema drugih uslova, nema dodatnih uslova, nema skrivenih uslova. Ponavljali komesari, ambasadori, predstavnici, a za njima horovi naših političara. Samo da se pošalje i osudi cela zločinačka Vlada, Generalštab, rukovodstvo policije. Još Milošević, još Karadžić, još Mladić, još Hadžić.
3, 2, 1 - i... Trt! Ne stigosmo ni da odahnemo kad - Kosovo.
Naravno, ružno bi bilo pomisliti da je to neka ucena i da naši prijatelji na taj način pokušavaju da pocepaju ili ponize našu zemlju. Ne, naravno. No se za svaku zemlju u toj harmoničnoj zajednici naroda i država mora znati gde su joj granice i dokle joj suverenitet seže. A Srbija, eto, ne seže dokle njen ustav kaže, niti rezolucija UN. nego dokle kaže Vašington, direktno ili preko čauša.
No čemu ovaj i ovakav uvod kad je tema sasvim drugo nešto?
Налете путем друштвених мрежа свакакве питалице. Обично их прескачем, али ми је једна ипак запала за око својом бесмисленошћу (знам, знам, ... једна??).
- Када би ти као некадашњи осмогодишњак данас срео себе, да ли би био поносан?
Поносан? Хммм. Не верујем да би разговор уопште пошао у том правцу.
- Чико, да немате можда карамеле?
- beogradskom DR, i njegovim jutrima -