2. april je Svetski dan osoba sa autizmom.
Beogradsko Udruženje za pomoć osobama sa autizmom će organizovati manifestaciju na Trgu Nikole Pašića od 11h. Republičko udruženje i Ujednjene nacije u Srbiji će ga obeležiti koncertom Aleksandra Simića i njegovog ansambla Serafimi i specijalnim programom za decu sa autističnim spektrom u kom će učestvovati klovnovi doktori, mađioničari i balerine. Posle toga će premijerno biti prikazan dokumentarni film "Vilinska pesma" koji je nastao tokom snimanja sjajnog CD-a koji su napravili Ksenija i deca.
Nadam se da ćemo Aleksa i ja sutra uspeti da odemo na obe manifestacije i o tome kako je bilo ću vam pričati sutra.
Sad želim sa vama da podelim sjajan video sa TED konferencije, "Svetu su potrebne sve vrste umova", na kojoj je govorila Temple Grandin.
Temple sam upoznala kada je Aleksa imao tri ili četiri godine, ne sećam se više tačno, jer taj period između njegove treće i šeste godine mi je ostao u sećanju kao neki vakum u kojem smena dana i godisnjih doba nije značila ništa. Tada m je prijateljica dala dve knjige koje su mi mnogo pomogle i približile svet moga sina. (Mina, hvala ti! :))
O jednoj sam već pisala ovde na blogu i zove se "Niko nigde", čiji je autor Donna Wiliams, a druga je bila
"Mišljenje u slikama" Temple Grandin.
Ono što je zajedničko za obe je da su ih napisale osobe sa autizmom.
Beograđani umeju da kažu za nekoga ko je (po njihovim merilima) suviše ljubazan i popustljiv - "Il' je peder, il' je Novosađanin". Novosađanima to ne bude smešno, ali se po pravilu osmehnu. Da pokažu da su razumeli. I da ne zameraju.
... Svojevremeno, pre tridesetak godina, jedne srede predveče, spakovala sam stvari, otkazala stan, zakačila momku oproštajnu poruku za dovratak, u mislima se oprostila od Knez Mihajlove i Voždovca... I krenula...
Na beogradskoj autobuskoj stanici tih godina je iznad svakog šaltera stajala crna rebrasta „informaciona" tabla na kojoj
Očekujem čistku po Radio-televiziji Vojvodine posle ovog.
I to bržu i efikasniju nego kad je onomad Sloba preko srbijanskog DB-a i carinika Bracike pravio diferencijaciju autonomaša.
Ako se ovo dogodilo namerno, u pitanju je ona vrsta pojedinačne lične hrabrosti koja nije viđena još od tihog otpora dolasku gore navedenog Slobe na vlast. I, bez obzira na uzaludnost, tako nešto ne može a da nema moju simpatiju.
Krajem Vijetnamskog rata u Vašingtonu su konačno shvatili, ne samo da je rat previše ozbiljna stvar da bi bio prepušten generalima, što je svojevremeno tvrdio i Žorž Klemenso, već da čak ni izbor kodnih naziva vojnih operacija ne treba prepustiti nemaštovitim komandantima. Iskustvo Vijetnamskog rata nedvosmisleno je pokazalo da je efikasno korišćene reči i medija jednako važno kao i efikasna upotreba oružja, te da vlada SAD ne može dobiti rat na bojnom polju, ukoliko prethodno ne dobije rat u umovima svojih građana. Zato su se u pripreme, pa i u kodiranje i izbor naziva, američkih vojnih intervencija diljem globa zemaljskog uključili eksperti za psihološko ratovanje, stručnjaci za medije, politički savetnici i spin majstori svih drugih fela.
Voda je ...!
Ovaj blog nema nameru da edukuje o tome šta znači voda, već samo da podseti na temu. Svi znamo šta znači pitka, čista voda. Ili (ako je prethodno rečeno nedovoljno), svi znamo kako je kad nam na koji sat nestane voda! Nema svrhe objašnjavati šta je i kolika je uloga čiste, pitke vode u životu svakog (pa i čovečijeg) organizma.
Jedno od surovijih sredstava prinude kojima su totalitarni režimi pribegavali u mentalnom slamanju svojih (političkih) protivnika bilo je zatvaranje istih u tamnice čija visina nije prelazila 1 metar. U takvim ćelijama sužnji su istovremeno spavali, ponekad jeli, vršili nuždu..., provodeći u njima godine ― ponekad čak i čitave decenije.
Mnogi od njih u međuvremenu su zaboravili uspravno da hodaju. Kada je telo tako dugo pognuto ― pogrbljenost se, pre ili kasnije, nameće kao jedini mogući izbor. Namera vlastodržaca, naravno, jeste bila ta da pored gubitka slobode zatočenici izgube i osećaj ličnog dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Sposobnost uspravnog hodanja diktatore i despote uvek je naročito iritirala. Zato su upravnici tamnica, uvek ljudi od najvećeg poverenja, bili zaduživani prevashodno za to da pomenutu sposobnost, tu neoprostivu drskost uspravnog hodanja, kako god znaju iskorene. I to im je, uglavnom, uspevalo. Godinama batinani, mrcvareni i maltertirani na opisani način ― kada bi bili pušteni iz tamnice, sužnji su iz straha nastavljali da hodaju podjednako pogrbljeni kao da iz tamnice nikada nisu ni izašli.
Broj…kvantitet…kvalitet…vreme…duzina…jacina…velicina…ocena…bilo sta…
Nevazno je sta osam predstavlja, kao sto je i nevazno da li je osam godina od ubistva najboljeg medju nama ikada dovoljno dug period da se slucaj arhivira. Nevazno je, ali je bitno znati da bi pola Srbije volelo da se to desi i da vise nikada ne cuje ime koje im toliko para usi. To bi otvorilo