Најјачи бунт против било које власти јесте прочитати једну књигу недељно.
Кад схватимо да свака власт било где у свету игра онако како гласачко тело свира, тад нам постаје јасно где лежи корен промена.
Бунт против културе која је формирала власт јесте продуктиван бунт.
Бунт против власти је јалов. Бунили смо се против Милошевића, скинули га и опет смо на истом месту.
И тако ћемо тапкати у месту док год је култура која генерише власт иста.
Тек кад се буде развијала и унапређивала медијска култура, тек када сви гласачи буду умели да препознају реторичке и дебатне форе и финте, тек кад будемо умели да прозремо емотивну манипулацију и њене ефекте,
тек када се буде развијала и унапређивала политичка култура, тек кад будемо разумели разлику између племенског и системског друштва,
тек тада ће игра бити разбијена и промењена.
До тад, играмо исту игру, само мењамо стране.
Vest da je u gradskom prevozu napadnut novinar Teofil Pančić zahteva momentalnu reakciju - i ovde, na "oglasnoj tabli" bloga, i hitnu reakciju policije, ali pre svega zahteva najozbiljniju društvenu samoupitanost !
"Kolumnista nedeljnika „Vreme" Teofil Pančić napadnut je i pretučen metalnom šipkom sinoć u Zemunu i tom prilikom zadobio je kontuziju lobanje i povrede na desnoj ruci, saopštila je redakcija "Vremena". Do napada je došlo oko 23 časa u gradskom autobusu u Zemunu, a, kako je saopšteno, dva muškarca su izvadila metalnu šipku i naočigled putnika njom udarali
Ja se baš radujem što joj je Fejsbuk dosadio, pa je opet svratila u goste.
Gošća autorka: jelena_radovanovi(iiiiiiii)c!!!
Budući da je u trendu biti hejter (tj. h8er), rešila sam da se oprobam u toj plemenitoj mizantropskoj disciplini. Antropološke opservacije o ponašanju homo ludensa na društvenim mrežama su rađene na osnovu slučajnog uzorka na mom profilu, pa je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima namerna.
Nikola Vujčić je u današnjem kulturnom dodatku «Politike» podsetio na probleme koje je imao kada je 1985. objavio pesmu slovenačkog pesnika Tomaža Šalamuna «Zašto sam fašista» u «Književnoj reči».
Nesporazum oko pesme nastao je najviše zbog nerazumevanja autorove ironije kojom je upravo «naglašavao svu svirepost fašizma u želji da to zlo izvrgne ruglu» (Ovo su Šalamunove reči objavljene u štampi iz tog perioda.) A Tine Hribar, koji je ovu pesmu svrstao u svoju zbirku «Savremena slovenačka poezija», kaže da je Šalamunova pesma izrazito
VOŽDOVAC PAO ─ ILI: DEMOKRATIJA KOJA NIJE ZASNOVANA NA SISTEMU VREDNOSTI JESTE SAMO OBMANA I PRIVID…
Dakle prođe i taj Voždovac. Suočeni s rezultatima izbora oni koji su nas mesecima maltretirali jednim lokalnim izborima uglavnom su se ućutali ─ kao da čitav naš život, evropska budućnost, opstanak vlade, države i partije, etc…, do pre samo nedelju-dve nisu zavisili upravo od Voždovca. Poput deteta što pred nailaskom problema koji ne zna da reši jednostavno zažmuri ─ samoproglašena demokatska elita ove zemlje po ko zna koji put pokušava da, izbegavanjem suočenja sa realnošću, problem prolongira ─ sve do trenutka kada preventivno delovanje više neće biti moguće. E sad, da su na Voždovcu poraženi samo DS, LDP i G17+ stvar bi bila prilično jednostavna, to jest mogla bi da se tumači kao unutarpartijski problem ovih stranaka ─ međutim, posledično gledano, stvar je mnogo ozbiljnija i suštinski se tiče budućnosti prilično izblamirane demokratske ideje u ovoj zemlji. Ideje koja trenutno stanuje u onom osećanju kolektivne poniženosti i frustriranosti koje je većinu građana koji su na svim prethodnim izborima glasali protiv SRS-a ovaj put ─ najpre u Zemunu a potom i na Voždovcu ─ nateralo da na dan izbora ostanu kod kuće.
Zato bi se ─ umesto patetike i “izražavanja žaljenja” što građani nisu shvatili značaj izbora ─ pomenuta gospoda konačno morala pozabaviti vlastitim greškama i nečinjenjima kao direktnim uzrocima navedenog. U suprotnom ─ osećanje kolektivne frustriranosti i izneverenih ideala demokratske (druge, treće, kojegod) Srbije, sad već sasvim kratkoročno gledano, rezultiraće izvesnim otvaranjem puta u totalitarizam i(li) populizam, svejedno. Taj put u Srbiji kakva danas jeste prilično je izvestan. Kolateralni korisnici opšteg posrnuća stranaka koje čine aktuelnu vladu i njihovih kohabitanata, svakako će biti razni Nikolići, Vučići, Ilići, Koštunice i ostali Šormazi ─ međutim, pošto od njih ništa ne očekujemo i pošto u njih ništa nismo ulagali oni, prirodno, uopšte ne treba da nas zanimaju. Kao pristojni ljudi ─ njima ćemo na kraju, pre ili kasnije, nevoljno čestitati. Oni kojima treba da ispostavimo račune na drugoj su strani.
Već dva dana kuća mi se kupa u bejbi blu, i bejbi roza tonovima pesme "It's only a paper moon", mirisa puderastog, i niza drugih, večitih muzičkih standarda sa liste Great American Songbook-a, koje mi je ovog puta priuštio Paul McCartney na ganc novom albumu "Kisses on the bottom".
Ne, ne... nije Paul zločest, ne namiguje u fazonu anatomije, i naslov nema veze sa bilo kakvom derrière. Oduvek je bio jako pristojan momak, što ipak nije bio dovoljan razlog da ga volim više od Lenona. Album je nazvao po stihovima pesme, prve po redu na ovom vrlo smooth albumu, "I'm Gonna Sit Right Down and Write Myself a Letter". Evo ostalih pesama na albumu, plus dva njegova originala "My Valentine" i "Only Our hearts".
Gost autor GORRAN2
Pre 69 godina u Rudom je formirana Prva proleterska brigada, U sastav brigade ušli su :Prvi (crnogorski) bataljon; Drugi (crnogorski) bataljon; Treći (kragujevački) bataljon; Četvrti (kraljevački) bataljon; Peti (šumadijski) bataljon i Šesti (beogradski) bataljon,a već sutradan je izvela svoju prvu borbenu akciju i taj dan je obeležavan kao Dan JNA.
Bilo je to izuzetno teško i komplikovano vreme, puno nedoumica. Međutim, tu ljudi - partizani - nastavili su odlučno svojim putem, i uskoro se sve počelo razbistravati, i izgledati bolje. Došla je pobeda. Bio je kanda i neki napredak. Štaviše, po nekima, zlatno doba.
Ipak, istorija je napravila još jedan salto. Danas se u Rudom bivša ulica Prve proleterske zove ulica đenerala Draže,