Društvo| Putovanja| Život

Michaelerplatz

Avram Goldmann RSS / 31.05.2009. u 20:42

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Krüppel ham so was Rührendes/Krüppel ham was Verführendes/Wenn i so einen Krüppel seh/Würd´s ma um mei goidnes Wiener Herz/So wårm und weh...

Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)

Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.

Već samoposluga Meinl na Grabenu, reprezentativna radnja prominentne (tu sam reč vrlo često slušao u Beču) austrijske firme, sa svojim trocifrenim kestenjem u tegli i četvorocifrenim šampanjcima, bila je dovoljno impresivna. Ušao sam da vidim šta se sve tu prodaje, i uglavnom otvorenih usta gledao kombinaciju ponude, uređenosti prostora i nulama bogatih cena. Mnogo kasnije sam, uz rolovanu govedinu, sedeo sa svojim bečkim poznanicima i jedan od njih, doseljenik iz Nemačke, rekao je kako mu se čini da je Meinl na Grabenu vrhunac demokratičnosti, jer tu ima stvari za ljude iz svih društvenih slojeva, sa najrazličitom kupovnom moći. Rekao sam sebi da on verovatno nikada nije ni pomislio da je Meinl na Grabenu poslednje mesto u kojem bi pola Beča, ona siromašnija polovina, ikada priuštilo i ulazak, a kamoli kupovinu. Njemu nisam ništa rekao, bio je suviše dobar prema meni u svakom pogledu, a govedina koju je njegova žena ljubazno pripremila bila je izuzetno ukusna, i verovatno kupljena u Meinlu na Grabenu.

Beč se nikada nije zadovoljavao time da samo impresionira svoje posetioce ili stanovnike, on se uvek trudio da ih svojom pompeznom lepotom dokrajči. Nekoliko besmislenih prodavnica britanskog tekstila i drugih nepodopština sa leve strane, prelepe zgrade i levo i desno, i onda – Demel. Stao sam pred izlogom shvativši da ono što sam do tog trenutka poznavao pod pojmom poslastičarnica mora biti ozbiljno i temeljito redefinisano. Izlog se topio od mešavine krema, marcipana, čokolade, ruma i cimeta, i bogobojažljivo sam kročio unutra da bih bio zabljesnut tortama i svim ostalim čudima koja su se nalazila svuda oko mene. Odrastao na drugom mestu i u drugim uslovima, tada mi je još bio sasvim stran koncept u kojem je izgled onoga što se jede jednako važan kao i ukus.  Izložene torte doživljavao sam pre kao muzejske eksponate nego kao jestive poslastice. Ako bih naručio komad torte, neko bi morao da je iseče, što bi bilo kao da otkine deo skupocene skulpture. Umesto svega toga, izašao sam i nastavio ka Michaelerplatzu.

Stao sam na trg i preda mnom pojavio se Hofburg u svoj svojoj raskoši, sa pozlaćenom kupolom, fasadom koja se otvara u unutrašnje dvorište u koje ću za nekoliko trenutaka ući tražeći tu svoju biblioteku. Ipak, nisam žurio, bilo je dovoljno vremena da proverim još jednu carsku zgradu sa leve strane, Špansku dvorsku školu jahanja, Spanische Hofreitschule. Ako nisam baš znao čemu služe prodavnice predratnog tekstila ili nedodirljivih kolača, ovo je bio kraj, trenutak u kojem su se moje moći poimanja definitivno predale pred velikom zagonetkom koju je Beč bacio u vidu neke druge klase i nekog drugog vremena. Šta će škola jahanja, pa još dvorska, pa još španska, u glavnom gradu male srednjoevropske republike? Naravno, deo mene je znao da je to još jedan naočiti i od turista naplativi deo prošlosti, koja je još živa ili bi htela da bude živa u ovom gradu koji je njome u nekoj meri zarobljen.

Dosta je bilo odlaganja. Ušao sam u Hofburg kroz portu sa Michaelerplatza, i sve se nastavilo u istom stilu, lepote koja boli i koja je istovremeno toliko strana, hladna da sam se morao zapitati mogu li ja u bilo kojoj varijanti pripadati istom kontinuumu, biti deo iste civilizacije koja ju je napravila. Krivudavim stepenicama popeo sam se na sprat, u biblioteku, koja je na svu sreću bila jedna sasvim normalna biblioteka na jednom sasvim nenormalnom mestu. Narednih nekoliko sati svesno sam zaronio u knjige, odlažući novi susret sa Michaelerplatzom. Družio sam se umesto toga sa knjižarskim povezima, slovima, jezikom, stvarima sa kojima sam mogao i želeo da komuniciram. A onda je došlo vreme zatvaranja (u Beču se sve zatvara rano) i morao sam ponovo preći isti put, i nekako zaokružiti svoje utiske, pomiriti se sa trgom ispred, Kohlmarktom i Grabenom u pozadini.

Nikada se pre ni posle toga u životu nisam osećao toliko otuđenim od urbanog pejzaža oko sebe. Ni soliteri Manhattana, ni prividno neprekidna urbana celina São Paulo, ni Beču slična arhitektura drugih velikih evropskih prestonica nisu mi bili tako daleki, možda zato što sam za sve njih bio bolje pripremljen nego za Beč. Moje snažno nepripadanje bilo je za Beč sasvim sigurno na neki način nezasluženo. Svaki naš susret sa gradom susret je grada, takvog kakvog je, i nas, iz čega nastaje grad kakav mislimo da jeste, ili kakav jeste za nas. To što Michaelerplatz nije bio “moj” upravo ga je činilo “mojim”.

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

Kasnije sam bolje upoznao Beč i bila mi je bliža ambivalentnost koju i njegovi stanovnici osećaju prema njemu, kao i stihovi iz pesme o bogaljima, koji stvarnost umotavaju u toliko slojeva ironije da se zbunjeni slušalac pita na čijoj su Heller i Qualtinger strani, iako bi trebalo da to dobro zna. Od direktnog dodira sa novim svetom, svetom koji se menja i u kojem nema fijakera, Beč se brani svojim tradicionalnim izumima, pohovima i oblandama, kao da i bečka hrana i bečki kabare samo uvijanjem u nešto mogu da spasu stvarnost od same sebe, stvarnost čiji su i bečki carevi i bečki bogalji, i Manner napolitanke legitiman deo, stvarnost koja ide dalje, noseći ih, i sve nas, sa sobom i za sobom.

Atačmenti



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

hexenschuss hexenschuss 10:54 01.06.2009

nema smisla

da ovako nadahnut tekst ostane bez ijednog komentara :)

u odbranu fancy prodavnice na grabenu moram primetiti da se i normalni proizvodi mogu isto tamo naci po normalnim cenama. jedino sto su zatrpani luksuznom robom te to prilicno kao i sama lokacija odbija "normalnog" coveka da tamo uopste udje osim ako ne zaluta kao turista.
odlicno docarana atmosfera.
danube danube 11:17 01.06.2009

Bec

Zivela sam nekoliko godina u Becu i bilo mi je divno.Zaista ste lepo docarali jedan deo Beca i atmosferu u njemu .Hvala Vam na podsecanju!
myredneckself myredneckself 18:25 01.06.2009

Re: Bec

Beč se brani svojim tradicionalnim izumima, pohovima i oblandama, kao da i bečka hrana i bečki kabare samo uvijanjem u nešto mogu da spasu stvarnost od same sebe, stvarnost čiji su i bečki carevi i bečki bogalji, i Manner napolitanke legitiman deo, stvarnost koja ide dalje, noseći ih, i sve nas, sa sobom i za sobom.



Nijedan grad nisam doživela samo razgledanjem dvorova, ulica, trgova, dok nisam imala onaj, manje više, originalni osećaj, kad se grad oslušne, udahne i okusi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana