Da li je efekat društvenih seksualnih inhibicija sličan zagađenju? Da li bi ohrabrivanje promiskuiteta bilo dobro za društvenu zajednicu?U zbirci kratkih eseja Stevena Landsburga, inače autora kultne knjige Armchair Economist (1993), pod nazivom More Sex Is Safer Sex (The Unconventional Wisdom of Economics), autor otkriva ekonomske uzroke i suštinu pojava veoma bithih za naše živote. Na početku knjige on pokazuje da ako bi seksualno suzdržljiviji ljudi počeli da vode ’’raskalašniji ‘’ život, čovečanstvo bi se suočilo sa manjim rizikom od seksualno prenosivih bolesti! Naime, u tom slučaju manje bi bilo seksualnih odnosa između malog broja aktivnih i, samim tim, veoma rizičnih partnera. Najopansija od prenosivih bolesti, SIDA, posledica je naše inherentne tolerancije za neumereno i socijalno neodgovorno ponašanje. Po Landsburgu, čiji stav u prvi mah izgleda sulud i blasfemičan, epidemija je cena našeg blagonaklonog stava prema monogamiji, nevinosti i drugim formama seksualnog konzervativizma. U skladu sa istraživanjem profesora Michael Kremera (Economics Department of MIT), širenje SIDE u Engleskoj bilo bi znatno usporeno ako bi svako, sa u proseku do 2,25 partnera godišnje, ‘’uzeo’’ dodatnog partnera.[1] Dakle, ako više partnera smanjuje šansu za polne bolesti, onda monogamija može biti smrtno opasna. Autor potom navodi veoma zanimljiv primer.
Zemlja vernih, HIV-inficiranih, žena
Zamislite zemlju gde su skoro sve žene monogame, dok svi muškarci traže (i nalaze) dve partnerke godišnje. Pod ovim uslovima prostitutke bi morale da ‘'popune nedostajuću tražnju'', ‘'uslužujući'' mušterije. Posle izvesnog vremena prostitutke postaju inficirane i prenose HIV na mušarce, koji virus donose kući svojim vernim ženama.
Ali, ako bi svaka od ovih monogomih žena imala jednog dodatnog partnera godišnje, tržište za prostitutkama bi bilo snažno redukovano i virus bi bio, praktično, onemogućen da se brzo širi.
Ključ ovih observacija je da bi najbolje bilo maksimizirati broj konsenzualnih seksualnih odnosa, što bi vodilo rapidnom smanjenju broja inficiranih.
Pošto su ekonomisti uvek (intrinsično) skloni da u svoje analize uvode i sistem cena, možda bi dobar način ohrabrivanja ovakvog vida, poželjnog, ponašanja bila subvencija. Samo subvencionisanje onih koji imaju kritičan (poželjan) broj seksualnih partnera, zaista, bi, u praksi, bilo teško sprovodivo. Daleko lakše je subsidirati potrošnju kondoma, čije korišćenje štiti i korisnika i njegovog seksualnog partnera od infekcije. Prezervativi, praktično, ukidaju rizik od prenošenja infekcije od partnera, ali oni mogu da obeshrabre one sklone da imaju više seksualnih kontakata, koji su, po Lansburgu, ključ sputavanja prenošenja polnih bolesti. Naime, po brojnim istraživanjima, ljudi koji koriste kondome imaju manji broj seksualnih partnera.
Pornografska budućnost
Svi ovi problemi bi mogli nestati ako bi naša seksualna prošlost bila transparentna, tako da bi budući partneri to mogli lako znati. Možda tehnologija može konačno napraviti izvodivu soluciju i za taj problem. Zamislite pornografsku budućnost u kojoj partneri mogu da pre samog početka seksualnog čina vide (elektronsko) obaveštenje: ovaj ‘'sajt'' (post) je bio (nezaštićeno-bez kondoma) posećen 186 puta u prethodnih deset godina. Do tada, prezervativi moraju biti jeftiniji!