nisu samo gradjani srbije protiv ulaska u NATO. ron paul, američki kongresmen koji učestvuje u trci za predsednika amerike, odavno zagovara izlazak amerike iz NATO-a. zašto? zato što zna da učešće u medjunarodnim koalicijama samo po sebi nije nikakav progres, a može da bude prepreka progresu. ron paul zagovara izlazak SAD iz ujedinjenih nacija i ostalih birokratskih udruženja za koja smatra da krnje njen suverenitet. iznad svega, paul zagovara nemešanje u politiku drugih zemalja – onu istu neutralnost za koju se priča da je u ovom svetu nemoguća.
nasuprot svetskom javnom mnjenju, koje u američkim intervencijama pre svega vidi korist za ameriku, ron paul u njima vidi ogromnu štetu. slično patu buchananu, paul se protivi intervencijama iz “moralnih razloga” – zarad isterivanja demokratije, prava, teritorijalnih integriteta, sprečavanja sukoba i sličnih pojava koje se dešavaju u drugim državama koje SAD ni na koji način ne ugrožavaju.
američka spoljna politka je zapravo kombinacija koristoljublja i idealizma, pri čemu amerikanci u njoj uglavnom vide idealizam a ostatak sveta koristoljublje. amerika nema ama baš nikakve koristi od držanja lekcija rusiji glede stanja ljudskih prava, odnosa prema čečeniji i sličnih problema koji sa njom nemaju nikakve veze. naprotiv, nije teško videti da ona od toga ima vrlo opipljivu štetu. amerikanci nepotrebno provociraju rusiju i kinu zarad nekakvih viših ciljeva koje drugi ne vide a čije prisilno ostvarivanje donosi više štete nego koristi, izmedju ostalog i samoj americi.
u jednoj od debata predsedničkih kandidata, paul je izjavio da je jedan od uzroka 9/11 u američkoj spoljnoj politici. ostali učesnici su bili šokirani, a tv komentatori su zaključili da je paul marginalac kojeg više ne treba zvati na debate. dok su se medjusobno ubedjivali kako je prevršio svaku meru i kako treba da ga se pod hitno otarase, na ekranu su se pojavili rezultati glasanja o tome ko je pobedio u debati. paul je ubedljivo pobedio u toj, kao i u svakoj sledećoj debati. iako i dalje prilično opskuran, sedamdesetdvogodišnji ron paul je internet senzacija čija podrška (za sad) rapidno raste.
kad neko u srbiji dovede u pitanje ulazak u NATO, ili, ne daj bože, evropsku zajednicu, to se automatski interpretira kao znak nevidjene zaostalosti i sveprisutnog fašizma. ulazak u evropsku uniju se iščekuje kao početak raja na zemlji, kao trenutak kada će neko najzad da pritisne onaj prekidač na kojem piše ‘velike plate, vladavina zakona, kvalitetan tv program’ a koji srpski političari, u svom beskonačnom zlu, uporno ignorišu. suverenitet države i pravo njenih gradjana da o sebi odlučuju se uopšte i ne razmatra kao faktor. jer, šta je pravo da se odlučuje o sopstvenoj sudbini kad se uporedi sa mogućnošću da se preko zajedničkih kasa muzu gradjani evrope?
nasuprot tome, u americi je sve više ljudi koji sa entuzijazmom prenose paulovu osnovnu poruku: u se i u svoje kljuse, i na nivou države i na nivou pojedinca. neke stvari postoje samo u americi.