Kada su počeli da grade prijateljstvo i vezu koja će potrajati skoro pola veka, verujem da su i Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar (za prijatelje i Le Castor) znali da grade nešto zaista posebno; Sartr joj je jednom napisao „ono što mi imamo, to je suštinska ljubav". Za mene, njih dvoje bili su nešto više od tek još jednog ljubavnog para, oni su bili porodica - egzistencijalistička porodica, porodica daleko ispred svog vremena, jedna stabilna i napredna zajednica i, pre svega, jedan fantastičan primer dva filozofa koji žive svoju filozofiju uprkos svima i možda baš zato što je uprkos svima.
Još su za svojih života bili poznati kao neobičan par: dvoje ljudi koji žive u sopstvenim stanovima, koji žive sopstvene živote, dvoje ljudi koji se viđaju po pariskim kafanama i koji lumpuju sa prijateljima, koji imaju seks s kim god požele; bili su poznati kao par koji je u nekakvoj vrsti intelektualnog i duhovnog braka, slobodnog, postpatrijarhalnog, otvorenog, kako već ko voli to da definiše. Jedno je sigurno - veza Sartra i Simone de Bovoar je bila koliko posledica njihove filozofije, toliko i sila koja je tu filozofiju stvarala. Čak i kada nisu živeli zajedno, čak i kada su živeli sa drugim ljudima, njih dvoje su svakodnevno komunicirali, razmenjivali pisma, pričali, prepirali se. Sartr je govorio da bez nje ne bi bilo ni njega - svaku njegovu knjigu pročitala je u rukopisu i ispravila, svaku njegovu priču, svaku dramu, svaki novinski članak. Studirali su zajedno, diplomirali zajedno. Živeli zajedno, živeli odvojeno, pa opet zajedno. Usvajali ljubavnike i ljubavnice, razmenjivali ljubavnike i ljubavnice. Razmenjivali erotska iskustva. Putovali zajedno. Voleli se. Svađali se. Voleli se.
Posle njene smrti, objavljena su neka od pisama upućenih Sartru. Bila su to pisma prepuna erotike, prepuna pornografije, prepuna detalja (onih detalja od kojih bi zazirala i Anais Nin), ali istovremeno i puna ljubavi - iz tih se pisama jasno može videti koliko je Simon de Bovoar bila predana Sartru. Onda kada su prestali da vode ljubav, počeli su da je vode preko tih pisama i razgovora - prepričavajući jedno drugom doživljaje sa ljubavnicima i ljubavnicama, oni su delili ono najintimnije, postajući tako još bliži jedno drugom, a bez ograničavanja, bez žrtvovanja onog što im je bilo dragoceno - slobode. Voleti nekog i pustiti ga da spava s kim god poželi - egzistencijalistima je to bilo blisko, shvatljivo, ali su čak i najbliži prijatelji ovog neobičnog para bili sablažnjeni njihovom korespondencijom. (Ovo, međutim, ne govori laskavo o egzistencijalizmu i njegovim proponentima - za generaciju filozofa i umetnika koji su pričali o slobodi, o slobodi izbora, za generaciju koja je iznad svega cenila autentičnost, sablažnjavanje nad erotikom, pa čak i nad pornografijom, potpuno je malograđansko. Pa makar to bilo i zgražavanje nad životom jednog Sartra.)
Mnogo je godina prošlo otkako sam prvi put saznao za ovu neobičnu vezu, a do skoro sam je zamišljao drugačijom nego što je zaista bila. O Sartru i Simoni de Bovoar pričala mi je profesorka psihologije u gimnaziji; ona, ta profesorka, spada u one ljude kakve svi imamo u svojoj prošlosti - to su oni ljudi koji se pojave odjednom, nepozvani i koji nam otkriju da tamo negde postoji čitav jedan drugačiji svet i da ovaj život nije jedini koji možemo živeti. Ona je pričala o Sartru i o de Bovoar kao o savršenom paru, i ja sam ih shodno tome i zamišljao, ali tek nakon što sam prevazišao prvobitnu užasnutost idejom da neko može da kaže da je u vezi, a da istovremeno nije i monogaman. Ne mogu sebe da krivim zbog te prvobitne zgranutosti, jer je ideja o monogamiji kao jedinom ispravnom izboru toliko nametnuta da se teško uopšte preispituje, retko je uopšte dovođena u pitanje. (To je ujedno bio i moj uvod u egzistencijalizam, filozofiju koju i danas beskrajno cenim.) Kažem, dakle, da sam ih zamišljao kao savršen par, kao dvoje ljudi kojima je takva vrsta veze dolazila prirodno, verovao sam zaista da je sve to bilo spontano, bez dogovora, bez potresa i bez neslaganja. Danas znam da je to daleko od istine.
Ta patrijarhalna ideja o monogamiji, predstavljala je problem prvenstveno Simoni, pa tek onda i Sartru. Verujem da je ideja veze njegova, dok je koncept njihovog duhovnog braka (nazovimo to tako) isključivo njen. Premda je bio svestan svog ne previše privlačnog izgleda (i to blago rečeno), Sartr je sebe uvek zamišljao kao nekakvog Kazanovu. Fantazirao je da menja žene i da mu svaka od njih znači sve u datom trenutku. Želeo je da bude okružen ženama, u jednom intervjuu je rekao da ga privlače samo lepe, ne šarmantne, ne intelektualne, ne pametne žene, već samo lepe. Štaviše, verujem da je svesno birao, ne nužno glupave ljubavnice, već one koje nisu imale interesa da sa njim pričaju o filozofijim, politici, književnosti, o svemu onome što je on smatrao apstraktnim i zamarajućim. De Bovoar je, sa druge strane, bila veoma privržena Sartru i, ako je verovati njihovim prijateljima, imala je daleko manje afera od njega. Dok je on istovremeno imao više ljubavnica, trošeći sve svoje pare na stanove u kojima su one živele (kako bi mu bile pri ruci), njene afere se tokom godina mogu izbrojati na prste jedne ruke, mada su, istini za volju, bile dublje i dugotrajnije od Sartrovih. Ono što je Simonu privklo ovoj vezi, čini mi se, to je ideja da pljune u lice svim društvenim konvencijama svoga vremena. Egzistencijalistička ideja o slobodi ne može se radikalnije sprovesti u praksi od onoga što su njih dvoje uradili. Već u dubokoj starosti, ona je često imala običaj da kaže da je njena i Sartrova ljubav najveći njen poduhvat u životu. To nije nikako skrivanje iza jednog značanijeg filozofa, kako bi to neko mogao nesmotreno da zaključi, već je to nešto drugo - za Sartra je koncept njihove veze bio izgovor za seks sa strane, za nju to je bio koliko intiman, toliko i politički čin. S te strane izgleda da je njena ljubav prema Sartru zaista njen najveći filozofski uspeh. U klasičnom braku, muškarac bi svakako bio taj koji vara ženu, rezonovala je ona, ali ovde to ne bi mogao biti slučaj - umesto da se pretvara da se ništa ne događa, ona će sada takođe imati slobodu da bude s kim poželi i da radi šta poželi; to je veza dvoje jednakih, ne samo veza muškarca i žene.
Međutim, ništa tu nije došlo spontano i ništa nije bilo lako. U početku se Simon borila sa strašnom ljubomorom i trebalo joj je dosta vremena da je savlada. I tu joj se, u stvari, ponajviše još i divim. Ljubomora je bila jedna od stvari koju je trebalo pobediti, jer je ona jedna od stvari koje čoveka čine robom; biti slobodan, znači prevazići ljubomoru. Samo shvatiti ovo u naletu ljubomore, velika je stvar. A skupiti snage i zaista je pobediti - čini mi se skoro nadljuskim. To se ne radi za bilo koga, niti to može uraditi bilo ko. Sartr je imao sličnu situaciju: kada nikako nije uspevao da spava sa jednom od Simoninih ljubavnica, on je na kraju završio u krevetu sa devojčinom rođenom sestrom. Da li zbog sujete ili ljubomore, ne znam, ali verujem da je u pitanju bilo pomalo i jednog i od drugog.
O svojim zajedničkim ljubavnicima i ljubavnicama, govorili su kao o svojoj porodici, poigravajući se na taj način sa još jednim tabuom - incestom. Uobičajen modus operandi bio je da usvoje jednu svoju štićenicu, koja bi istovremeno bila i ćerka i ljubavnica.
Koliko ni jedna od tih vezica nije uspela da ugrozi ono što su Sartr i de Bovoar stvorili, pokazuju i njihova pisma u kojima, gotovo snishodljivo, govore o svojim ljubavnicima. Jedna devojka, ruska emigrantkinja, koja je dugo i živela sa njih dvoje, a sa kojom su oboje održavali redovne odnose sve do njihovih smrti, tek je početkom devedesetih godina saznala da su zapravo i Sartr i de Bovoar smatrali da je ona najobičnija napast, lepa i zgodna napast, ali ipak samo to - napast. Dok joj je Sartr izjavljivao ljubav i dok ju je svakim zamislivim romantičnim klišeom iznova i iznova zavodio, on je nju lagao, svesno, namerno, kako bi je odvukao u krevet. Dok je vodila ljubav sa Simon, a to je činila redovno, jednom nedeljno i to godinama i godinama, nije ni sanjala da vodi ljubav sa nekim ko smatra da je glupa, da je dosada, nije mogla ni da pretpostavi da Simon i Žan Pol smatraju da je jedino na njoj i u njoj vredno pažnje - njeno telo. Sve drugo, sve duhovno, sve nežno... ljubav. to je bilo za Sartra i de Bovoar.
Ovakav pakt trajao je pedeset i jednu godinu i prekinula ga je Sartrova smrt. Simon de Bovoar i Žan Pol Sartr živeli su život ispred svog vremena, mada je to bio idealan istorijski trenutak da se živi takav život. To je veza budućnosti, ali je to istovremeno i veza koja nema nikakvu masovnu budućnost. Paradoksalno - da, ali mi se čini da je ipak tako. Teško mi je da poverujem da će za sto ili dvesta godina ljudi biti toliko slobodni i toliko jaki da puste svoje voljene osobe da žive onakav život kakav će ih usrećiti. Kada to napišem, zvuči glupo, prosto rečeno: svi mi želimo da osoba koju volimo bude srećna i svi mi želimo da ta osoba živi onakav život kakav želi. Ali koliko nas je spremno da pobedi sebe, da bi voljena osoba uspela da ostvari svoje želje?