Ej, svakakvu ti muku donese život.... Ima kad si pametan, a ima i kad nisi, kad ti pamet i srce drugojače kažu, pa kako gođ da uradiš, nije na dobro....
Ima i kad naiđe, tako, nešto teško da se reši, al kad sve to prođe i legne, svatiš da ima šta je suđeno i narečeno i pre nego si se ti rodio, pa što gođ da si radio, na isto bi mesto dospeo...
Al, ajde da ti i toj pričam, kako se ženio Todor, sretnik, majka ga sretna rodila....po red....
Toj pantiš kad sam ti pričala kako je moj brat Svetozar doveo Vidu, ljubi je Evda, taku snajku da sam tražila, ne bi umjela poželjeti bolju....
Moj ti je Svele vojsku služio od pedesetosme do šesete, tako to bilo, dve godine se vojska služila...
Još je sa osamnajst bio na regrutaciju, sve ga pregledali i vidili da je zdrav i prav, pa ga pustilo kući da svrši školu, on ti je išo u školu za mehaničare za poljoprivredne mašine...
I mogo je, brale moj, sa onolkim imanjem i majkom udovicom i da ne ode u vojsku, on je bio domaćin u kuću, hranilac, ama, kod nas ti je seljaka malko drugojače, kad nisi za vojsku nisi ni za ženidbu, neće svaka da uzne škart koji ni vojska ne mož da upotrebi.. Pa ti je moj brale odma posle škole otišo u vojno i tražio da ga odma šalju, jer ti je to bivalo mnogo tad glupo, svršiš školu i nađeš poso, pa ti stigne poziv, a u firmu kažu idi s milim bogom, a poso te ne čeka... O, glupa naroda, pa ne idu muški u vojsku što oće, nego što moraju, a taman kad nađe poso i počme da radi i nauči kako, on mora u vojsku, a kad se vrati, ajd jovo nanovo, opet traži poso i svikavaj se...
E, zato moj Svele otišo odma kad je škola svršila, u istu neđelju kad je uzo svedočanstvo, u vojno, odno Neđi pisaru litru rakije i tražio da ga šalju odma u vojsku. I to mu komšija sredio, pa je Svele dobio odma, septembra da ide u Slavonski brod. I nije davo da mu majka udovica sprema neka silna slavlja i ispraćaj, nego skupio drugare koji su isto išli, pa se oni malko proveselili i kad došo septenbar, ode Svele...
I nije davao da mu dolazimo i da ga obilazimo, piso je da je hrana dobra, da su mu stariji vojnici pričali da je pre rana bila slabija, ali da je on po neke nove tablice ranjen, pa pantim da je pominjo i musaku i kupus i paprikaš, al imalo i kolače ponekad, voćke i tako, a moj Svele mnogo voli čaj, pantim da je piso kako ima čaja kolko oće da pije, niko mu u šolju ne gleda....
I odma ga stavilo u inženjerce, i mnogo to bilo pametno odeljenje, tam su slali i inženjere koji završili fakultet, i tehničare, pa su i tam imali časove, ko u školu, pantim, šes meseci su imali časove..
Ja se smejala, mnim, kaki si mi ti bato vojnik, a kad će pušku da ti daju... Al bilo i to, i pucali i gađali i sve radili ko i obična vojska, sam su inženjerci još i učili da voze i rade na te mašine koje vojska imala..
E, tam u vojsku je moj bata upozno Todora, momka neđe oko Mladenovca, koji je ko i moj Svele bio inženjerac... Dobar to bio momak, i sad je dobar, eno ga živi tam u Borči, živ, zdrav kolko može sa sedamdeset, momak i po.... On ti je iz dobre kuće, imali su malo imanja a otac mu radio u fabriku u Mladenovac...
Tamo se nji dva, u vojsku upoznali, a i ja kad sam sa Mitrom išla da ga obiđem. Tri mjeseca nije dao da mu dođemo, samo je pisao pisma i nije dao ni kad je zakletva da idemo, kazivo da nije on majkina maza.. Al kad prošlo tri mjeseca, moj Mitar dobije teren dvije nedjelje u Slavonski brod, pa ja pozovem moju majku da mi čuva djecu, pa i ja pođem s njim, da malo odmorim i da vidim brata.
Stigli mi tamo, gledam ja, lep Slavonski brod, lepo mesto, sređeno, lepe ulice i centar, Mitar dobio da spava u hotel Brod, u centru, pa mi doplatili za mene i bili tamo dvije nedjelje...
Kad smo stigli bila neđelja, pa sam odma isti dan vidila brata, prolepšo mi se u vojsci, lep momak, pa visok i tanak, gledam, svaka se cura okrene kad ga vidi na ulici... Seli mi u restoran, tad ti se pilo BIP pivo i Laško, momci, Todor i Svele naručili pivo, Mitar neko vino a ja kad sam vidila one kolače, odma poručim tri, mnogo mi se jelo...
U, al sam se prevarila! Tam ti kolači nisu ko kod nas, puno fila i kremova, neko ko slatki leba, malo marmelade, sve suvo, a odozgo ga zaglade i nakite ko ciganjsku mladu, mniš, dobar kolač, a ono cvrc! Nisam ni jedan pojela do kraja...
Pa smo sjedili dugo, sve sam ja ispitala momke kako je u vojsku, šta rade, kako ih rane, de idu i šta uče, pa se Svele smejao kako će ga na vojni sud poslati jer je sve civilu raportirao kako je u kasarnu.... E, a u šes su momci morali ići, to pantim, jer moraju biti na večeri do 7. A dok smo mi sjedili, naiđe jedan oficir, a momci ustanu da se pozdrave, pa i on sjedne malo sa nama. Znao je da niko nije bio Sveletu u posjetu, pa kad je čuo da sam ja tu dvije nedjelje, obećo da će ga puštati kad gođ može, i jeste, skoro svaki dan sam viđala brata, ponekad pođe i Todor s njim, pa ih Mitar i ja vodimo na večeru u kafanu ili na kolače, ako moraju brzo nazad.
Todor bio isto lep momak ko moj brat, visok i tanak, kosa tamna, a one oči nasmejane, ko da je sretan što je budan i živ. Tu ja čujem da Todor ima i djevojku, tu u Brodu, nekog službenika ćerku i da oće da je ženi... Znaju se oni od ranije, ima ona tetku u Mladenovac, pa dolzila, a sad se našli u Brod i zavoleli...
Bili Mitar i ja tamo, pa se vratili kući, a meni piše Svele, da je Todor verio tu djevojku i da se ona njemu ništa ne sviđa, al da je Todoru dobra, pa neka mu je.
Prošlo tome još tri mjeseca, kad mi piše Svele da je Todor dobio da ide u Egipat sa vojskom, moglo se tamo malo i zaraditi, al da se uskopistila ta njegova kako će on da je ostavi, vriskala i plakala, pa Todoru bilo žao, pa se oni vjenčali i Todoru odobre da ne ide jer je sad ženjen i on tako ostane...
Mog Sveleta posle poslalo u Višegrad, a Todora neđe u Foču, valjda, pa su se i nji dva razdvojili... Kad je bilo na pet mjeseci do kraja vojske, u aprilu 60te, moj Svele imao nesreću, pao sa mašine i slomio koljeno, nije ga ta noga više služila, pa mu dalo da je gotov sa vojskom i da ide kući...
Isto to ljeto on se oženio Vidom, a u jesen mu stigne pismo da se i Todor oslobodio i da je otišo kući svojoj...
Todor je se oženio u Brodu, i mlada ga čekala kod svoje kuće dok ne odsluži. A roditeljima je javio da se oženio, al oni nisu ni branili ni gurali, kazali, dovedi je kad oćeš.
Otišo Todor kući, sa njom, sagradio kućicu i našo poso u Mladenovac...
E, sad, ja sam nju, tu njegovu Nenu, upoznala šeset prve, kad je bila u Zemun u bolnicu, bila noseća i nije bilo sve kako treba, pa je poslalo u bolnicu, a Todor je dovede u Zemun jer mu tu radio drug iz škole, pa da je malko bolje pripazi, prvo je djete i ona je mlada...
Tako ti men Svele javi da je Todorova Nena u Zemun, pa da je obiđem, ima da leži još bar dva mjeseca a nema nikog svog blizu da je obiđe, pa se ja spremim i odem da je vidim.
Ona mala, sitna, nako, trudna i teška, oči neke vrljave i zelenjave ko bara, a nikad ne vidiš de gleda, nego sve nako u stranu i sam viče nisam ja glupa nisam ja luda...
Ja sve s njom lepo, eh, znam ja kako je kad nosiš, al vidim da nisu njoj sve na broju... Svašta mi se požalila, da je Todor tu namerno stavio da može da juri ženskinje po selu, da je to njoj svekrva nešto uvračala, da je ona napuštena i ostavljena.. Ma sve to nekako, taman se ja spremim da nagrdim Todora, kad posle malo, vidim ja da to nije tako... Todor, mučenik, svaki drugi dan posle posla iz Mladenovca ide kod nje, nosi joj kuvano, razne đakonije, a ona baci to i veli, to si otrov doneo da me ubiješ, ti i tvoja majka, a on muka, samo ćuti... Nema više ni onog smeja u očima, ugasio se onoj momak.... E, mislim se, kukala ti majka... Moj se sin Dragor prethodno ljeto razveo od jedne isto tako lude i manite, kud se pre oženio pre se i razveo i poznavala sam ja taj pogled, kad mu je svejedno što će reći, ne voli je više...
Povučem se ja ko puž u kuću, išla sam svaku drugi dan da je obiđem, da je meni duša mirna, al sam gledala da ne sretnem Todora, muka mi bila gledati ga takog...
Porodila se, rodila dečaka i odveo je kući....
Posle jedno dvije godine, ja pošla po Mitra na poso da idemo u bioskop i vidim ga sa jednom malom kako ide, drži je za ruku i gleda je ko boga, opet mu oči sijaju...
Todore, sine, ti li si, pa se pozdravimo i on se mnogo obradovao što me vidi...
Pričao mi, kako je Nena sjedila kod njega posle poroda još pola godine, pa je kazala da je ona od njega i bolja i lepša, i kako će ona sebi mnogo boljeg da nađe, i otišla u Brod, al ga zvala svaki čas da mu priča kako je ona lepša i pametnija...
Prošlo tome skoro godina, a Nena svaki mjesec dolazila u Mladenovac kod svoje tetke, i svaki put ga sačekivala i umjela i na sred ulice da viče kako joj on život upropastio i kako nikad neće da ima sreće što je otero....
Todor ćuto i branio se, samo da onoj djete vidi ponekad, al kad je upozno Milu, sve krene naopako... Mila je bila lepuškasta, slatka djevojka, dobila poso u fabrici i tako se upoznali, i kazivo Todor da je znao da je njegova čim je vidio.....
Uzalud je dokazivao da nije Milu ni znao kad je Nena odlazila, nije vredilo, čim je Nena čula da Todor ima neku, svašta im radila, išla po komšiluku i pričala kako je Todor nju otero jer je teo da ženi Milu, kako ga Mila otela od nje.... Sad više ne dolazi i ne da mu djete da vidi....
E, mislim se ja, sinko moj, da ti znaš kako se meni sin razveo, baš tako, našo bolju i ostavio prvu, pa eto, sve opet leglo i eno ga, bije se petama u guzicu kad trči kući svojoj ženici, sretni su ko dva goluba, evo, ispade da je tako suđeno, Dragor je sa Anđom biće dogodine pola veka u braku, al to ću drugi put da ti pričam, kako se dvared ženio moj Dragor za dvije godine....
Sve se ja tako mislim i slušam ga, a milo mi oni smej opet da vidim, kako mu oči sijaju....
Tu mi kaže Todor da nije mogo više da sedi u Mladenovac i sluša kako ga ruži i ogovara Nenina tetka, nije teo da pusti da i Mili gorčaju život ko njemu,, pa našo poso u fabriku traktora, na Novi Beograd, pa dal znam kakvu kućicu da se daje u najam kod nas u Surčinu, nije velika plata, a i oni su sami, pa da se neđe skuće... Ima, kažem ja, treća kuća od mene, nije skupo, lepa kućica...
Tako se dosele Todor i Mila tu do nas, i ja vidim koliko se vole i maze.... A kad je Mila zatrudnela, nije bilo sretnijeg od Todora, svaku joj želju čitao u očima, a ona ga je, da sam pravedna, gledala ko da je jedini na svetu i samo je on muž i čovek.. Prosto mi bilo toplo oko srca kad im dođem, a oni se maze ko deca, ljube i miluju, a Mila samo peva po kuće...
Rodila Mila devojku, dali joj ime Slađana, pa je to bilo milina gledati, kad dođem kod nji, a kuća sređena, avlija čista a oni se svo troje igraju i čuje se smej do kapije...
Tri su godine bili tu, u komšiluk, a jedan dan mi dođe Todor i veli, ajde majka Evdo, kod nas, malo slavlje, odosmo moja Mila i ja u Australiju... E, kuku mene, đe ćete djeco, al eto, našlo poso pa ide... Nije tamo skrstilo ni pola godine, jave se pismom da su na Novi Zeland, da su tamo sretni i da je Mila opet noseća.....
Dvajes godina su bili tamo, pa se vratili, kupili imanje u Borči i tamo se skrasili....
A mali je, Stanko, što ga Nena rodila, dugo bio ljut.... Majka ga, mesto mlekom, zadojila mržnjom na oca mu, pričala mu da je on nju oterao jer je našao drugu i da otac neće da zna za njega.... Džaba, jer kad je Stanko poodrasto, vidio i on da mu nije mati baš kako treba, da to nije baš istina, pa je potražio oca..... Todor mu je kazao sve po istini, pa su se lepo slagali, koliko to može kad ne raste djete uz oca, ali je mali ispo pametan i pošten, pa i često dolazi, evo i sa svojom porodicom kod Mile i Todora....
Često mi dođu, smije se Todor da sam mu ja vojnička majka, pa se nekad našali da sam trebala da ga savijem preko koljena kad je se prvi put ženio, da mu šibom uteram pamet....
Eto, ima tako kad čovek brzopleti, pa zglajzne, al opet, kad je pameti i malo sreće, sve dođe na svoje.....
Beograd, Surčin
27. juli 2009