Utopija je kovanica izvedena iz grčkog i u bukvalnom prevodu znači ne-mesto. Pojam je osmislio Tomas Mor, još u XVI veku, opisujući izmišljeno ostrvo u Atlantskom okeanu (veze sa mitovima o Atlantidi i Avalonu se same nameću). Iako ovaj pojam ima i religijski karakter, primetan je redukcionizam zapadnjačke misli. Utopija nije isto što i persijski pojam (ši'a islam) Na koja abad, koji se bukvalno prevodi skoro isto. Jer Na koja abad je istovremeno svuda i nigde, odnosno okolo ovog sveta i nigde na ovom svetu. Sličan mada ne isti termin je i alam al-mital, koji koristi Frenk Herbert u Dini. Utopija je, međutim, mesto koje bi trebalo da se nalazi na ovom svetu. Dakle idealno ovozemaljsko mesto.
No, ovde se nećemo baviti pojmom utopije, već jednom konkretnom antinacionalističkom utopijom (odnosno mondijalističkom utopijom). Naime, videli smo tekst Vuka Perišića, objavljen u E-novinama, a prenesen na blogu o tome da li je Jugoslavija trebalo da se raspadne. U tekstu se kroz pobijanje uzroka za raspad Jugoslavije, koji se pojavljuju „u javnosti", iznosi niz stavova koji su sasvim „na liniji" medija u kojem je tekst objavljen, a konvergiraju ka jednom stavu koji nema veze sa Jugoslavijom koliko sa ideologijom koju zastupa autor teksta. Ti stavovi su:
Sve ovo vodi ka jednom zaključku o poimanju države koje je tipično za liberaliste. Država (bi trebalo da bude) samo slučajan skup ljudi na jednom mestu koji poštuju određene zakone.
Pa izvršimo onda jedan gedanken experiment (moglo bi se izvesti i u praksi, samo bi zahtevalo pozamašna sredstva). Recimo da smo pokupili „s koca i konopca" slučajan uzorak ljudi, diljem ove planete, smestili ih na jednom mesto sa relativno povoljnim uslovima, i tamo stvorili državnu vlast, sa svim odlikama suvereniteta. Uzorak bi mogao biti formiran statistički slučajno, ili bi mogao da se postavi oglas na internetu gde se ljudi pozivaju da dođu. U slučaju interneta dobili bismo motivisanost ljudi (sigurno malo veća nego da mu neko bane na vrata sa ponudom promene državljanstva), ali bi trebalo rešiti problem statističke ravnopravnosti, odnosno da uzorak predstavlja ravnomerno ljude sa cele planete.
OK, imamo državnu vlast i formiramo državu. Videćemo da prilikom njenog formiranja prosto se moramo sudariti sa onim što čini naciju. Krenimo od toga da se ljudi moraju sporazumeti na nekom jeziku. Da zakoni, i način njihove primene, u principu održavaju neki set vrednosti. Sada bi neko mogao reći (*) da će se ljudi sporazumevati engleskim „koji već svi govore", a set vrednosti se zasniva univerzalnim moralnim vrednostima. Koje, uzgred, i nisu toliko univerzalne jer ih u čistijem obliku ne sprovodi većina čovečanstva.
Naravno da je moguće tako se organizovati, samo ima tu jedan problem. To već nije U-topia, takvo mesto (država) već postoji i zove se Sjedinjene Američke Države. (**) Nije problem što postoji takva država, već što su njeni građani pripadnici jedne nacije i zovu sebe Amerikanci. I ne samo to nego postoji veoma izraženi američki nacionalizam koji se zasniva na građanskoj religiji (to je ono Jesus Loves America) i osećaju nacionalne misije, koji se bazira na istorijskim događajima i njihovoj mitologizaciji.
Naravno, kada govorimo o „liberalnom raju", mestu koje je trebalo da bude raj na zemlji, baš ta Utopija, treba imati razumevanja za liberalistu koji ne može odmah uočiti obrasce stvaranja nacije. Jer, nebitno šta je ko poreklom - dok su po naciji svi Amerikanci i dok govore engleski. Set vrednosti su baš ta ljudska prava o kojima liberalisti toliko govore. Nacionalna misija je širenje tih „prava" širom sveta, posebno tamo gde krupni kapital ima interese. Da ne pričamo mnogo o tome kako su ipak omanuli, pa na mnogim mestima u Americi više i ne znaju engleski. Za sporazumevanje koristite španski, a negde može i ruski ili kineski. Videćemo koje će probleme to prouzrokovati, a neki su već uočljivi. Tu su i novi „etnički" identiteti, tipa Afroamerikanac. O ljudskim pravima neću trošiti reči - samo ću podsetiti kako su prošli njihovi najveći borci za ljudska prava, i to ne tako davno...
Dakle, da bi se ljudi uspešno sporazumevali, moraju koristiti jedan jezik. Videli smo zašto se srušila Vavilonska kula. Jezik je jedan od najbitnijih elemenata stvaranja nacije. Kako stoji stvar sa setom vrednosti na kojem se baziraju zakoni? Da li bi se tu neko našao „u manjini" - recimo muslimani koji žele da žive po šerijatu. Da li bi musliman u takvoj Utopiji bio u ulozi „podanika", o kome priča Vuk Perišić?!
Da i ne govorimo kako takav sistem vrednosti ne pada s neba, on je posledica određene religije i istorijskih iskustava. Ako se neki sistem vrednosti uzima za „univerzalan", to ne znači da on to zaista jeste, jer taj sistem vrednosti ima konkretne korene (videti: evropocentrizam). A kako navedeni sistem vrednosti nisu prihvatili svi, kako je on štaviše globalno u manjini, zakoni koji bi iz njega sledili bili bi nametanje podanicima koji ih suštinski ne žele. Nametanje slično onome koje se dogodilo kroz proces stvaranja nacija. Tako vidimo da bi naša antinacionalistička Utopija postala tipična nacionalna država, makar se to zvanično ne priznavalo, i makar njen nacionalizam ne bi bio etnički. Kažu da je i ateizam oblik religije.
Naravno, ovo ne smemo zaboraviti - bilo je država i pre nacija. Neki antinacionalista bi to mogao istaći kao argument. Malo čudno da se neko ko se stalno poziva na modernost poziva na ono što je bilo pre nekoliko vekova, ali razumljivo. Nacionalisti su često i tradicionalisti, pa red je dovesti malo u pitanje dužinu tradicije.
Tačno je da princip organizovanja države nije morao biti nacionalni. Postojao je mnogo stariji princip i zvao se odanost gospodaru - prosto i jednostavno! Tako su postojale zaista multinacionalne dinastičke imperije, pa je nastanak nacija istorijski proces kojim se buržoazija koristi da bi svrgla aristokratiju. Uzgred, nije to počelo tako nedavno (kraj XVIII veka), proces je dosta dugo trajao i uključivao je neke elemente koje istorija često ne uključuje u stvaranje nacije. Ali tačno je da je nacija jednom nastala i možda je jednom neće ni biti. Međutim tačno je i da se današnje države baziraju na elementima zajedničkog jezika, religije i istorijskog iskustva, te izvedenog osećaja nacionalne misije. Ne moraju postojati sva tri elementa - Švajcarci recimo imaju samo zajedničku istoriju. (***)
Naravno, sva ova razmatranja se odnose primarno na zapadnjačku kulturu. Iako se ona na neki način globalno proširila, na Istoku i drugde (The Rest) stvari su nešto drugačije. Mada je i tamo država poprimila nacionalni karakter, pre svega kroz borbu protiv kolonijalizma.
Blog završavam davanjem omaža grupi Laibach koju sam imao prilike juče slušati i gledati (prvi put, i nisam baš neki fan). U skladu sa temom - Geburt Einer Nation.
*Ovde imamo gedanken dialog, pošto liberalisti u principu izbegavaju razgovor o bilo čemu što bi moglo da ugrozi njihove svetonazore. To im „nije relevantno", a rasprava je za njih „gubljenje vremena". Ima tu neke logike - već su te proglasili fašistom, pa šta sad da razgovaraju s tobom.
**Zanimljivo je gledati jedan klip o tome kako su Amerikanci „pametni". Postavljeno je pitanje da koja zemlja ima naziv na U. Neko je rekao Yugoslavia. Bilo je i visprenih ideja tipa Utopia. A niko se nije setio United States of America.
***Moglo bi se razgovarati o tome koliko je religija u Sjedinjenim Državama zajednička. Postoje različite crkve, ali doživljavaju kao „svoju" samo one koje doprinose američkoj nacionalnoj misiji. Verska retorika ima veoma značajno mesto u američkom nacionalizmu. Uostalom, tu nije reč o određenim denominacijama i njihovim običajima, već o jedinstvenom doživljaju Boga koji blagosilja Ameriku.