A znaš šta sam ja nešto mislila?
Ti sve priče napisa, sve kako si tela, ama, ima nešto što bi ja tela men za dušu da napišeš, ono, kako se tvoja mater udala i tebe rodila, al ne sad, nego kad oni dođu, ja ću da pričam, a ti piši, tu pred nji, pa nek kažu ako nije tako bilo....
Po red, sve po red da ti pričam....
Ja sam Divni i Radošu, pravda je, bila najgora tašta, ona koju sanjaš pa se mokar budiš, prve dve tri godine sam bila ko Inforbiro, stalno sam gvirila u lonce i propitivala decu kako im je sa njom, gledala im odelo i obuću... Morala sam, da mi bude srce na mestu, maćeha je navek kriva i ako nije...
A mnim da sam bila mnogo bolja sa Stefanom Daninim.... Sad ću sve po red da ti pričam....
Moja ti je Dana bila na svoju ruku oduvek, ma to ti je bilo svojeglavo od kako se ispililo, kad je manja bila ja sam se šalila da je to ona skovla ruska porodila, pa nije moglo bolje ni da ispadne....
Znala je ta šta oće i šta neće, i sa pet godina nisi je mogo naterati ako neće, a posle, kad je se dokopala malo pameti, lakše je bilo pustiti je neg je slušati kad ti krene pričati što to tako može il ne može.
Pantim, mnogo je volila da čita, silne sam pare davala na knjige. A kod Mitra je svako malo dolazilo iz raznih knjižara da nudi knjige na rate, pa se i on sviko da više i ne pita jel nam trebuju, kako koji trgovac dođe, Mitar poruči sve šta se prodaje... Brojila sam kad smo digli ovu veliku kuću pa selili, Dana je nakupila mal manje od četri iljade knjiga...
Ovo dvoje stariji su tražili odelo, lepe cipele, torbe, Dana je mogla sve da nosi njiovo, ne da joj smeta, samo knjiga da ima... Ja joj spremim pare za zimske čizme i kažem, uzni sestru i idite u grad da kupite, a ona mi kaže, ajde majka ti meni daj pola tih para da ja kupim knjige koje ja volim, a pola ostavi u kuću, a ja imam stare Divnine čizme od prošle godine, opraviću ih kod obućara, pa će mi valjati.....
E, kuku mene, zarad knjiga da mi dete ide boso, al ne vredi, ona kad je rešila, to ti je... Kad se ona uskopisti, nema tu da se viče i svađa, nego kad te pogleda kroz one trepavice, a oči ko ugalj, preseče te i nemaš ni želju da se nastavljaš....
Jedared, imala neđe dvanaest, održa mi lekciju, da sam navek digla ruke od nadgornjavanja s njom. Imala ja neko čanče, malko olupano, stajalo mi u sudoperi, pa kad perem suđe ja sipam malo praška za sudove u nj, malo tople vode, pa razmutim i u to umačem sunđerče i perem sudove... Pa ako ne potrošim, ja ostavim tu sapunjavu vodu i sunđer u čančetu, za posle... Dana mi jednom dođe i veli, majka, to ne sme tako, nego da baciš to čanče i da sipaš prašak pravo na sunđer, a posle svakog pranja da ga dobro ispereš i osušiš.. Ja klimnem glavom, kažem, dobro, oću, sam da je otkačim, i nastavim ko i do tad... Kad me naredno jutro videla sa čančetom, taj sam dan zapantila ko Srbi Vidovdan! Tri je sata ona išla za mnom po kuće i objašnjavala mi što je opasno i kaki su otrovi od olupanog čančeta, i kako rastu bakterije na sunđeru, pa kako se rane od oni sitni komadići koji se ne vide al ostanu na sunđeru.... Uši mi otpale, al sam zavrljačila čanče u đubre i više nikad nisam ponovila grešku, i kad se oselila i dalje tako perem sudove, po njenom, jer mi bolje to neg opet lekcija... Eto, pola veka prošlo al to jutro pantim ko juče da bilo..
I taka bila za sve, neće ta da progovori ako nema materijal bar dva sata da ti objašnjava, pa ako ti kaže ovo radi ovako a to mora il ne sme tako, mnogo ti jeftinije da odma poslušaš nego da se nastavljaš....
I Mitar video od mene i tako sviko, pa ako mu dođe i kaže, ajde tajo da obučeš džemper, ili ponesi kišobran, ili menjaj gumu na slavini, on i ne pita jel slavina curi, kaka je prognoza ili da mu nije zima, oblači, nosi i menja odma, jer je lakše nego da se nastavlja, opet će morati to da uradi, al uz lekciju. I ne bi je mi tako pustili, nego, bre, kad te onako pogleda, znaš da je u pravu i radiš kako ti se kaže....
A bila je tako stiskava, nikad ništa ne priča za sebe, nikad mi nije ko ovo dvoje pričala, šta bilo u školi, kako je, šta je ko reko il obuko, samo kaže, ajde majka, pusti, kad ne budem mogla sama, ja ću da kažem.... A bila je đak samo takav, kazivala mi učiteljica da je dobra i pametna, mnim da je za svu školu donela dve tri četvorke i tri četiri devetke na fakultet, a da nije dala nikad ni knjigu ni svesku da joj vidim.
Tako se to rodi, drčno, pa mož da lomiš kolko oćeš, popravit ne može.. Pa smo je pustili.. I nikad me nije bilo stra za nju, nekako sam znala da ona može sve ako oće, kolko sam se sekirala kad mi Divna ide na igranke pa se vraća kasno u noć, za nju nisam, a i kad pomislim da bi je ko dirao, žalim onog ko bi probao....
Imala je ta društva, za prijatelje bi i ruku u vatru, ali nikad da se zaljubi pa da kaže, majka imam momka ili mi se neko sviđa, a kad je pitam, pogleda me onako da mi više nije do pitanja..
Završila je osnovnu pa srednju i upisala višu, men i razredna zvala na razgovor, kako to taki dobar đak, pa ne ide na fakultet, al Dana joj odrezala, ja sam žensko, za dva treptaja se zaljubim i udam, pa osta ja na pola fakulteta bez škole, a ako lepo svršim višu, lako posle nastavim....
Ja, kad čula da bi se ona udavala, svanulo mi....
Jes da nije imala ni m od momka, al mi bilo milo da čujem da oće....
Tako i uradila, kako je malko mlađa pošla u školu, već je šesetosme, sa dvajesjednu godinu prešla na ekonomski fakultet...
A Stefan je tad već prikrajčio studiranje, pa se oni upoznali na neku studentsku zabavu.
Mnogo je društva kroz kuću prolazilo, pa ja nisam odma ni primetila Stefana, al jednom, a već je dolazio kod nas nekoliko puta, naiđu on i još dve koleginice na kafu a Dana bila otrčala da pomogne nešto u komšiluk. Ja bila u letnjoj kujni, ljuštila pečene paprike za ajvar, a on i Branka i Sonja odma lepo našli iza vrata moje kecelje, pripasali i privukli stolice do mene, da ljušte dok čekaju Danu. Ja vičem, ajte, deco, puštajte to, sama ću ja, al ne vredi, i odma počeli da licitiraju kome koliko tegli ide za pomoć... Kad došla Dana, sela i ona, a mene poslali da legnem i odmorim.
Gledam ja kako Stefan ne skida oči sa moje ćerka, gledam njega, pa se pomislim, ako će iko imati muškost da nju voli, on će... A da bi moju Danu voleo, moraš sinko biti muško i čovek, nepokorna je ta, nikad nikom žena nečija, moš samo ti njoj da budeš muž....
I voleo mnogo Stefan da dođe kod nas. I kad Dane nema, na fakultetu je il u gradu, on kad uči pa se premori, sedne na biciklo pa dođe i sa vrata viče, majka Seko, vadi pekmez od šljiva, evo ja doneo vruć leba, pa posedi sa mnom i traži da mu dam sekiru da malo cepa drva, kaže, majka Seko, glava me boli od knjiga, bolje da cepam drva nego nji!
I navek sam sam za njega imala pun orman pekmeza od šljiva, to njemu njegova baba stalno pravila i to mnogo voleo....
Tri godine su se oni njuškali ko gladni psi, tri godine je Stefan ćuto i gledo je, mnim da nije smeo ni u bioskop da je zove, kaka je drčna i otresita moja Dana.. Al, ima on za nju i danas i reč i tišinu, malo po malo pa je prelomio, pa mi jednom kazala, majka, ako se ikad udam, volila bi jednog nalik na Stefana...
I kako je žiška zapalila, ne znam, znam samo da je došo Stefan jedan dan i kazo da ide u Izrael, dobio tam poso, pa došo da nešto pita Danu... Slutim ja šta je, al se misim, e moj sinko, nemoj da ti se omakne da je prosiš od mene il Mitra, pre će ti glavu otkinuti nego pristati, ona ti je taka, sama vlast svoje kože.... I bio je mudar pa nije, nego je odveo u šetnju, pa kad se vratili, nama Dana kaže, majka, mi se venčavamo za dve nedelje i idemo u Tel Aviv...
Nije tela ni svadbu, ništa, nas dvaestinu, obukla belu aljinu i šešir i potpisali se.. Ja pitala oće li biti u crkvi, a ona me onako pogleda i kaže, a u kojoj, majka? Ja pravoslavna, Stefanu mati Jevrejka a otac katolik, Italijan, koja će crkva nas vako smućkane da primi?
I tako otišli tamo, pa posle, kako se ja šalim, Stefan posto neograničeni lekar, znaš, onoj, lekari bez granica, pa posle bio po celom svetu radio za ujedinjene nacije, u svaku se rupu taj zavuko... A moja Dana sa njim, u Izrael svršila neki brzi kurs za medicinske sestre, a od fakulteta je umjela sa papirima, pa je i pomagala u ambulante i vodila im papire za nabavke, lekove, naručivala i tako.....
Mnim da je za prve četri godine nisam vidila no triput, ali sam se tad upoznala sa Vefom i Điđom, pa su mi postali ko rod rođeni. Pisala mi Dana, svake nedelje, al onako po njenom, sve kako se živi tamo gde su, al nikad o sebi i svojim mislima i mukama...
Kad, sedamdesčetvrte, bilo leto, piše da je čekamo na aerodrom, stiže sama.... Ide moja Dana, malo zanosi u struku, bela, smeška se... Ćeri moja, jesi ti dobro, jesam majka, trudna sam..... Ej, radosti, već četri godine u braku, već sam brinula, al de smem da pitam.....
Stigli kući, pa mi polako ispričala, da je trudna tri meseca, al jako teško nosi, pa joj reko Stefan da se makne iz Afrike, tad on bio u Maroko, il beše Alžir, ne sećam se, i da ide kod njegovih il njenih jer je mnogo rizik trudnoća... Primala je jadna injekcije svaki drugi dan, doktori joj prepisali da leži ko proštac a ona ko ona, stisne zube i ćuti....
Preležala sirota celu jesen i zimu, rekli joj da je porod oko 25tog januara. Stefan bio dvatriput da je obiđe, a ja mu kažem, tvoji je kolege dobro paze a i ja je čuvaj, idi s mirom na poso, što je do nas, biće sve kako treba... Pred novu sedamdespetu stigo i Stefan, uzo dva meseca da bude s njom i kad se dete rodi da je tu...
A pred Srpsku novu, ona povilenila, ugojila se trijes kila i ni šator ne mož da obuče, al oće u kafanu na proslavu... Vidili mi da nema tu pogovora, sašijem joj ja na brzaka neku aljinu i odoše oni... Kad došli pred zoru, Stefan kazo da je celu noć igrala i da mu nije jasno kako se nije na licu mesta porodila. Ceo dan spavali, sve to prošlo, kad 16tog uveče počme nju da bole leđa... Pregleda je Stefan i odvede u Front. Vratio se posle malo, bled ko krpa, kaže, poćelo je, tri moja druga su s njom, mene je oterala kući, neće to majka brzo, i biće baš gusto....
Srce joj je slabo, ne sme na carski, ne bi ustala sa stola, a djete je mnogo krupno a one injekcije joj zatvorile grlo, pa ne znamo kako će...
Odemo mi ujutru u Front, uvede Stefan i mene, a Dana kad nas videla, sam što nas ne pobi, sikter, ovo je moja muka, šta ima da me gledate!?!?!
Njegovi drugari nas isprate, kažu, budite tu pa ćemo da vam javljamo kako ide, ne brigaj, nas trojica smo tu ko da nam je sestra rođena....
Rađala je dve noći i dan, i u 8 ujutru 18jstog se porodila, al im glava i njoj i Djini bila na koncu još dva dana... Rodila, onako mršava i uska, Djinu od skoro pet kila i dugačka bila ko glista 62 santima!
Nisu sastavili ni mjesec dana, odoše u Afriku... Posle, kad djete malo poraslo, ja bila kod nji, tad bili u Maroko, e, toj pantim, tri sam prevoza menjala, avion za Pariz pa drugi za Maroko pa autobus.... Tad sam naranila Djinu gibanicom, i danas je evo trči niza stepenice kad zamirišu kore....
A onda mi je nisu dovodili dugo. Svega dvared za deset godina, a kako se oni stalno selili, malo malo pa je daju u internat u Englesku... Pola godine dete samo u internat a pola godine je vuncaju po Africi i nekoj tam Koreji, ebali ih kinezi uzduž i popreko... Imala sirota 10 godina, a da nije pošteno videla kravu i ovcu, ove domaće, obične. Šta joj vredi što ume da namiriše lava ili da prepozna otrovnu kobru kad ne zna šta je kopriva pa se živa ožari pa plače?!
Al taki je nesoljeni gajili, da zna dete engleski, talijanski, bantu buntu cin cin neke jezike, a na srpskom ni vodu ne ume da traži?!
Posle sam je uzela malko pod svoje, dovodili mi je svako leto, pa sam je sve lepo naučila srpski, i da kuva, mesi, pa i da baje, i svašta da ume da radi po kuće...
A najgore mi bilo to prvo leto, ne pantiš ni ti Djina sve, mala si bila.... Oni došli, doveli te u selo, bili dan i po i odoše, nit ja engleski nit Djina srpski, sve božemeoprosti ko sa gluvim da pričam, sve mašem rukama i pokazujem.... A Djina mi ode na potok i nakupi punu korpu zmija i oće da mi skuva paprikaš il tako nešto, pokazuje lonac a one se zmije migolje u kesi... brrr, kuku mene, zmije te naučili da jedeš, crno dete... Pa uzne prutić, nož, pa ga delje celo jutro, pa iznabada punu kofu puževa i turi ih u pleh i oće da peče u rerni... e, u mojoj nećeš, mi to ni u gladne godine nismo jeli, pa se naljuti pa upali vatru u avliju pa ih peče na prutiću i jede i mljacka, a ja joj iznesem malo soli i leba, men gadno, al kad voli, nek joj i puževi.... I nikako da mi bude malo žensko, onako, gadljiva i sažaljiva, nije imala ni 12 a već je bila glavni pomoćnik kad se kolju svinje pred slave, radila sa nožem ko ja sa kutlačom, i danas voli sama ta sredi prase kad koljemo pred Ilindan... Okači ga na verige iza kuće sve nas rastera i samo donosi pune vangle kremenadli, šnicli, but za sušaru, glavu za pihtije....
A moja Dana i danas ista, njena se ne poriče, a i danas Stefan ima za nju i reč i tišinu kad koje treba, i mnim, baš je taku i voli.....
A kad se Djina porodila i razvela, pa rekla da bi se vratila na svoj poso, oni kazali da im ostavi dete kod nji, pa sad Milica malko više Djini sestra nego ćerka...
A volim što su mi tu, blizo, i svaki dan mi dođu ko da zajedno živimo, a Milica i Djina iste drčne na majku i babu, sve tri mi iste ispale, njiova se ne poriče....
Eto, toj da pustiš na sokoćalo, da se zna da ja mog zeta ne da volim, no mu se divim na srce i živce što ima za moju ćerku..... A i volim ga ko moje rođeno...
I danas su mi nesmireni, kako Djina dođe oni već vataju vetar i idu neđe, sreća pa je Djina pola godine kući a pola nije, inače, oni bi stalno negde landrali po svetu, to što su prehajali 60 oboje, nji baš briga...
I jedva čekam da mi dođeš, Djina, opet u septembru, pa sve potanko da mi pričaš kako je bilo.....
Surčin, Beograd,
3. avgust 2009