Nisam pisao neko vreme jer sam se ponovo selio. Ovo je priča o tome.
Sve počinje od mape. Odnosno, neke apstraktne forme krenu da se naziru po predznanju, jer retko se desi da o nekom relativno poznatom mestu ne znamo baš ništa. To predznanje je obično šturo, daje nekakve obrise, senke ideja. Ako bismo pustili mašti potpuno na volju, počeli bismo izmišljati grad koji ne postoji, nikada nije postojao, niti će postojati, osim u toj istoj mašti. Pošto je, međutim, preseljenje konkretna stvar, nameštaj, odeća, knjige, šerpe u kutijama umotane u papir, sa puno lepljive trake, mašta takođe traži lepljivu traku na koju će nalepiti bilo koju informaciju do koje može da dođe, i tako otvoriti prostor za nekakvu, makar i sasvim pogrešnu, konkretizaciju maglovitih predideja. Dakle, sledeći, i prvi pravi korak, jeste mapa.
Na mapi stoje neke zelenkaste površine izbrazdane nekim žućkastim i drugim, plavičastim površinama. Mapa je ploča, i svaki grad viđen na mapi neka je vrsta ploče. Naravno, postoje i trodimenzionalne mape sa satelitskim snimcima na Internetu, ali nemaju baš svaki grad, i ne daju jasnu predstavu o tome gde je koja ulica u odnosu na bilo šta drugo. Zeleno, žuto, plavo, šest gradskih opština, sektora, kako god hoćete. Grad se promalja. Reka, parkovi, jezerca. Na mapi su sve ulice jednake, ne vidi se bogatstvo i siromaštvo. Imena ulica samo su imena ulica, heroja zemlje u kojoj nikada do tada nisam boravio, i ništa mi ne znače. Svaki početak je takav.
Od prvog pogleda na mapu do preseljenja nastavlja se konstruisanje grada. Dolazim do poneke fotografije. Zanimljiva arhitektura, slična arhitekturi nekih drugih mesta koje poznajem, ali i različita. Gde je ovaj restoran u odnosu na mesto gde ću živeti? Da li ću u njegovoj bašti provoditi neke od najlepših trenutaka svog boravka, ili ću ga izbegavati u širokom luku? Jedna ili dve kritike kažu da je bolji od prosečnog. Zvuči dobro za početak. Jedan video zapis na Internetu pokazuje stare religiozne objekte i pozorišta, drugi prikazuje policajca kako bezuspešno pokušava da reguliše saobraćaj. Ljudi nekako žive, ima ih na ulicama. To je dobar znak.
Na mapi se vidi i metro, trajna fascinacija čoveku koji je odrastao u gradu bez metroa. Proces ispitivanja neispitanog, sa daljine, izrasta iz gladi za pojmovima, za određenjem, i ne ide mnogo dalje. Kako vreme odmiče, slika se lagano izoštrava, i tek tada pouzdano znam da što se više izoštrava na neki način sve manje ima veze sa svojim zamišljenim objektom, sa tim novim gradom koji će biti moje odredište za narednih nekoliko godina. Jedan od fundamentalnih mehanizama našeg sudaranja sa svetom sastoji se u neprekidnoj proizvodnji očekivanja. Zato možda i nije važno do koje je mere moja slika novog, za sada nepoznatog prebivališta, pomerena u odnosu na grad o kojem je reč, bitna je ta predigra za susret sa novim gradom, ta proizvodnja očekivanja, od kojih će neka biti nadmašena, druga izneverena. Bitan je sam čin stvaranja slike, upravo zato što se radi o nekakvom stvaranju, a to stvaranje je kontrateža frustraciji koju nam gradovi često donose onim što nam je u njima poznato (opet nema svežeg voća u ovoj samoposluzi, opet je most zatvoren i saobraćaj užasan, zašto u novinama ne piše u koliko sati tačno počinje film, itd.).
U gradovima iz mašte bavimo se ne onim što jeste, već onim što bi moglo biti, nekim izmaštanim Portlandom u koji dolaze turisti iz Ulan Batora. Pogled na mapu nepoznatog grada je urbana naučna fantastika, jedan od retkih poligona na kojima i dalje možemo da vežbamo sposobnost da zamišljamo (ne)moguće ishode. Činjenica da savremena sredstva za komunikaciju omogućavaju da o gradovima saznamo dosta stvari a da ih ne vidimo ne čini manje izvitoperenom sliku koju naša mašta stvara o tim gradovima, a mašta se, na svu sreću, retko bavi zemljotresima, prolomima oblaka, bombama podmetnutim u stanice metroa, zagađenjem vazduha i smradom nagomilanog đubreta pošto je jedanaesti dan štrajka gradske čistoće.
Tako se stvara Grad, na ruševinama nepotpunih informacija, veličanstvena tvorevina za koju znamo da nikada neće biti pred nama, ali koja nam je potrebna da bismo lakše mogli da se prilagodimo onome što ćemo zaista videti kada se preselimo u jedan od šest sektora koji su na raspolaganju. Taj rad mašte nije čak toliko ni pokušaj da se nepoznato približi koliko da se zamisli i iskonstruiše nešto drukčije, verovatno i bolje, od onoga što nas čeka, ali takav rad mašte posebno je zanimljiv i zato što, bar donekle, počiva na realnim podacima, informacijama i poluinformacijama, skupljenim na raznim mestima i na razne načine.
Kada posle nekoliko meseci takvog istraživanja i stvaranja slike za koju unapred znamo da realna nije, a pitanje je i da li bi mogla da bude, avion konačno krene u pravcu poznato-nepoznate destinacije, počinje druga vrsta suočavanja. Ako naš novi grad ima šest sektora, bar u početku živećemo u sedmom, ali taj sedmi pruža utočište koje je potrebno pri susretu sa nepoznatim i novim. Dok se lagano selimo iz tog našeg, sedmog, u jedan od šest sa mape, stvarnost nas tera da stalno dovodimo u pitanje i, nadam se, obogaćujemo ono što smo sa sobom doneli, tako stalno preispitujući svoje poimanje urbanog, i sebe u svemu tome.