Ne dvopartijska, nego dvoklanovska

Obren Markov RSS / 01.10.2009. u 11:15
Suvišno je reći da grčki jezik nit' govorim nit' razumem nit' čitam. Ali tamo me je dočekala kiša, onako baš hard rain, a ja nošenje kišobrana na letovanje - pa čak i septembarsko - smatram zlim znamenjem. I tako sam od čiste dosade tih par dana gledao lokalnu TV, a na njoj ono jedino što mi je bar delimično privuklo interesovanje - kampanju pred tamošnje vanredne parlamentarne izbore, koji treba da se održe 4. oktobra.

Dobro, u pitanju je bio tek period zahuktavanja kampanje, ali zaista nisam bio impresioniran. Nema tu one vatre na koju smo mi ovde navikli. Ako izuzmemo TV, izbore je teško čak i primetiti: na bilbordima ih jedva ima, a plakatiranje je već davno zaboravljena tehnika. A ovo što se moglo videti na TV-u... uf. Prvo, malo opažanje: gledati nešto na jeziku koji ne razumeš, ali čemu poznaješ svrhu i tehnologiju, omogućuje da se puna pažnja obrati na neverbalne signale, na okruženje i uopšte na ukupni utisak tog tipa.

Dakle, najsnažnija impresija koju sam dobio je potpuni nedostatak harizme, ideje i energičnosti koji prosto zjapi iz svakog priloga i iz svakog nastupa u kampanji. PASOK (levi centar), koji će verovatno ostvariti relativnu većinu i Nova demoratija (desni centar) na toj ravni izgledaju identično. Skupovi su im malog i srednjeg formata, posećuju ih samo partijski aktivisti, i u njima glume svi: govornici izgledaju kao ljudi koji su svoje govore lepo navežbali a šminkeri ih dobro uredili, ali koji su davno rekli sve što su ikada imali da kažu; njihova publika za to vreme očigledno tek glumi zainteresovanost, ali očiju praznih toliko da je tu prazninu nemoguće ispuniti tada i na tom mestu. Preostale 3-4 manje stranke izgledaju još lošije; na momente kao da namerno pokazuju nemoć, baš kao da su plaćene da dokažu da zapravo niko od njih i ne može izvojevati pobedu ili promenu ili bilo šta takvo. Ukupno, katastrofa: ko misli da su naše kampanje nemaštovite a političari dosadni i jednolični, treba da vidi ovo. Da ne bude zabune, gledao sam ranije i druge kampanje u evropskim zemljama koje nisu sveže izišle iz istočnog bloka, i ovo o čemu pišem zaista ne može da se objasni samo zasićenjem javnosti izbornim procesima.

pefkohori-beachfront.jpgDobro, kiša je prestala, stvari su došle na svoje, plaže i kafane su se napunile. Gledanje TV-a je ustupilo mesto izležavanju uz obalu i pivo danju, a sedenjem po opuštenim kafanama noću. Kraj sezone u malim primorskim mestima je divan sociološki eksperiment. Smene se uglavnom poklapaju, i ljudi se vrlo brzo povežu po sličnosti: klinci sa klincima, debeli bračni parovi sa drugim debelim bračnim parovima, oni sa decom već po godištu svoje dece a 40+ godišnjaci iz gradova... sa drugim 40+ godišnjacima, ponekad iz drugih gradova. Takav bude i izbor mesta na plaži, i kafana za ćaskanje i onog ostalog što se tamo već nudi. Tako je za mene kafe PasaTempo bilo ono mesto u kojem sam ove godine popio prvu morsku kafu, onako još neraspakovan, i poslednju, dok sam na sebi nosio so koju ću poneti nazad u Novi Sad. A i većinu ostalih. Naziv PasaTempo se prevodi kao Prolazi vreme, ali se meni činilo da se zapravo tako na domaćem jeziku kaže Twin Peaks. Unutrašnjost, u mraku, sa nekim disko svetlima po ivicama poda i sa pozornicom, velika i prazna, zaista nosi nešto od te atmosfere.
 
Ispostavilo se, o čuda, da je - ne znam kako ovo da definišem, ali najpribližniji pojam je "gazdarica kafane" - naše gore list, žena od 40 godina koja je sredinom devedesetih, sa ćerkom a posle razvoda, nekako tu stigla i ostala. Keti, beograđanka sličnih godina, doktorantkinja psihijatrije koja više voli da komunicira sa osobljem i prodavcima nego 'leba da jede, je ovo provalila već prvi put kada smo, po spomenutom principu sličnosti, zajedno seli u ovu kafanu. Ko o čemu, ja o politici; tako sam želju gazdarice da svakom gostu posveti tačno onoliko vremena koliko je potrebno da se on oseti dobrodošao, zloupotrebio da se raspitam o situaciji u Grčkoj, tekućim izborima, i srodnim temama. Verovatno je da sam ja njoj izgledao otprilike onako kao što su meni izgledali razni stranci koji su mene u onim ali i u ovim godinama pitali razna neobična i kao nepotrebna pitanja, stvari koje se kod nas podrazumevaju - kod nas, ali ne i kod njih.

Pokušaću da dobijene odgovore racionalizujem i skratim. Dakle, većina Grka, stanovnika zemlje iz koje je naziv demokratija uopšte i potekao, uopšte ne smatra da se na izborima u njihovoj zemlji bore stranke. Naravno, formalno se takmiče, ali su u pitanju zapravo bitke dva porodično-poslovno-interesno-zavičajna it.d. klana, koja vode svako svoju od dve velike stranke i na smenu Grčku još od pada vojne hunte. A takođe, vode i većinu manjih stranaka, bar one koje uopšte dobiju priliku da dođu do birača. Sistem je učvršćen i u osnovi stabilan, a anarhisti, levičari i desničari izvan sistema i slični nastaju tako što ili iz nekog od razloga neće, ili ne uspeju da se dovoljno približe jednom od vodećih političkih plemena. Takav sistem potpuno relativizuje smisao izbora i mogućnost promene, što naravno podstiče mišljenje da je korupcija u javnim poslovima u Grčkoj otprilike na onom visokom nivou... pa, kao kod nas, na primer. Nivo optimizma je nizak, a aktivizam je interesnog tipa. Ili, kraće, politička scena u Grčkoj nije dvopartijska, već dvoklanovska.

Sve ovo, naravno, ne mora biti potpuna istina, ali je teško odupreti se utisku da u tome ima nečega - dovoljno je pogledati spisak premijera i stranačkih vođa od pada vojne hunte pa do danas. Uočljiva je sličnost sa situacijom u našoj zemlji - uz razliku što se kod nas ova situacija čini kao nešto što je tek u zametku, i što se ostvaruje uz neki, ipak, otpor. Ideja o dvopartijskoj Srbiji, napadna podrška koju ta ideja dobija u pojedinim medijima (znate one priče o većinskim izborima, o tome kako mali koalicioni partneri, sram ih bilo, ne slušaju slepo najveću stranku u Vladi...), deluje mi sada kao recept prepisan tokom nekog funkcionerskog letovanja.
 

***


Ovom razgovoru je brzo došao kraj, čim su iza ponoći počeli da se okupljaju gosti, domaći svet koji tamo živi, njih dvadesetak u svečanim haljinama i večernjim odelima. Na naše iznenađenje, ubrzo je u unutrašnjim prostorijama, i dalje na Twin Peaks način neobičnim ali sada više ne i potpuno praznim, počeo živi nastup zaista odlične grčke pevačice pred dva malo veća lokalna društva plus dva izdvojena zaljubljena para. A i letovanju je brzo došao kraj, par dana kasnije sam sedeo u double decker autobusu i vraćao se u Novi Sad.

I u tom autobusu se odigrava poslednja scena ove priče. Polusvestan da su se putnici prethodnih desetak dana uglavnom isključili iz dešavanja u matičnoj im zemlji, vođa puta je našao za shodno da nam se obrati rečima da je u zemlji sada sve u redu, da je nasilje u Beogradu prestalo, da je "takozvana" parada otkazana, a da cela nacija živi samo za večerašnju utakmicu. Tim rečima, i bez dodatnih objašnjenja. To veče je inače igrano finale EP u košarci, a Boris još uvek nije morao da se pita šta sada da radi sa Brisom - ovaj potonji je još uvek bio živ, doduše jedva. Sve ovo na putnike i nije ostavilo naročiti utisak; malo kasnije, dobar deo nas je uz muziku sa razglasa sasvim tiho pevušio neki stari hit Drugog načina, o nekome ko već dugo nije video svoj rodni kraj, a u kojem se (kraju) dok je on bio u njemu sviralo noću pored reke. To je bio i poslednji od onih trenutaka obične ljudske sreće, zbog kojih valjda ljudi i odlaze na letovanje po mogućstvu što dalje od spomenutog rodnog kraja. Pod tim utiskom, i ja sam pomislio da u onome što se kući dešava sigurno ima i nečeg dobrog - na primer, da će eksplozija nasilja na neko vreme odložiti simbiozu žutih i sivih, da projekat dvostranačke Srbije možda i neće uspeti, ili da će bar postati jasnije da onaj ko ne pamti iznova proživljava - da upotrebim citat, sasvim lepo ovde paše...

Sada znam da sam u tom trenutku, zaveden blaženim neznanjem i suvišnom opuštenošću, dopustio optimizmu da me tako nespremnog prelako savlada.



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

lucidalina lucidalina 12:33 01.10.2009

nekad mi se čini

da možeš i bez letovanja pobeći od našeg pesimizma. novi posao, povišica, rođenje nečijeg deteta, malo ljubavi - gde god da si, takvi događaji te usreće.

ali ovde je nekad TAKO teško ne pomisliti "sve je to lepo, ali..."

mrzim večito pitanje "ostati ili otići?", u nekim drugim državama se to mladi ljudi upitaju pre ili posle studija, pre ili posle venčanja, pre ili neposredno nakon prve/druge/treće bebe... kod nas, to je svakodnevno pitanje. <_<
Obren Markov Obren Markov 07:38 05.10.2009

Bez ikakvih iznenađenja...

PASOK je ostvario većinu...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana