Kada se priblizimo devedesetoj ,tada su rodjendanska cestitanja kao generalna proba sahrane .
Stravinski
Tu , u blizini ovog mog mesta gde zivim , postoji jedan prvoklasni italijanski restoran sa jelima ,naravno i sa picama i svim onim poznatim stvarcicama sto kuvaju i spremaju Italijani .Stari gazda , pred penziju bio je poznat po ljubomornom cuvanju svojih recepata za skroz neke obicne stvari. Tako naprimer , na tom mestu je "Bolonjez sos" bio nesto gde se za porciju istog sa spagetama termin po sedam dana unapred morao zakazivati ili za parce obicne "Lazanje" ili za bilo kakvu najobicniju "obicnjuriju" do te mere izvikano i popularno ,ali i potkovano bez preterivanja vrhunskim ukusom, koji je kreirao licno on- Gazda Nije dozvoljavao personalu pristup u kuhinju kada on kuva , pogotovu kada su sosevi koji su se krckali po ceo dan ,satima i satima blizili finisu .Licno ih je zacinjavao raznim mirisljavim zacinima , listicima svezih pazljivo gajenih biljaka sa simsa svog kuhinjskog prozora . Zavlacio bi svoju bucmastu ruku u mermerne havane u kojima je prethodno neko od personala tucao zrna bibera raznih boja , krupnu morsku sol ,muskantno orasce ,susenu pariku.. Bas tako, kako to samo Italijani umeju " izbrendovao " je svoj restoran u najbolje poseceno mesto u kraju i navukao mase posetilaca, gurmana , ljubitelja dobrog zalogaja i gutljaja razume se i vina iz iste matice iz koje je ponikao i licno Gazda .
Pocevsi od samog naziva "radnje" ,muzike , ponude ovog meni najcudesnijeg mesta pa do najsitnijih detalja u samom restoranu , kao naprimer pesak u saksijama i zardinjerama , sitni i krupni kamen ,sadnice , posudje , kompletan enterijer..sve je odisalo i bilo doneseno iz Italije i licno rukom ovoga Koh Majstora postavljeno do takve perfekcije samo njemu poznate . .Kada bi neko od gostiju ili personala slucajno neki predmet dohvatio i vratio na pogresno mesto ili nedajboze (a i takvih je bivalo ) koji bi svoje rasplakano dete smirivali nekakvim alabasternim koloseumcicem ili tornjicem iz Pize brizno postavljenim od ruke Sefa ,okomio bi se stari orao , mlatarao nogama i rukama ,crveneo i zajapurivao se ,zaletao se ,gestikulirao , toliko brzo parlao na italijanskom da na kraju ni sam sebe nije vise stizao pratiti i kontrolisati , cupkao bi i skakutao , zaleteo se salvetom na nekoga od personala i nestajao u dubini svoje mirisljave kuhinje ostavljajuci za sobom smeh gostiju (stalnih koji su ga poznavali) i zabezeknuta lica ovih koji su se obreli mozda prvi put tu.
Italijanski je bio sluzbeni jezik u njegovom carstvu i tu nije niko mogao raditi i posluzivati ko bar neki kraci kurs istoga nije pravovremeno pohodio ili neko kome je to bio maternji ili pak neko sa dobrim radnim iskustvom i poznavanjem laickim ,ali poznavanjem.Cesto su nastajali nesporazumi izmedju personala i gostiju jer Svabe sa svojim svapskim dijalektom se jako lose snalaze i sa visoko nemackim ,a kamoli sa italijanskim ,ali za ljubav neke dobre pice , skampi na sasljiku , neke vanzemaljske salate od 30 maraka ondasnjih , moralo se i progutati nerazumevanje jezika personala kome je ta otezavajuca okolnost najcesce bila razlog jako niskog baksisa u odnosu na neke kolege iz mnogonizerangiranih "gastro- radionica" .On je sve drzao "pod kontrolom " i na „oku" ,vodio je o higijeni besteka i posudja brigu i o mirisu u toaletu da su ga radnici otracavali kako se taj njegov dar granici tj nije daleko od bolesti preterane pedanterije..
Naravno , sunce iznad Italije u suton je najlepse sunce koje je ovaj stari gastarbajter video u svom zivotu i nijedno drugo sunce nije merljivo sa onim , njegovim , iz mladosti , iz Italije .Nemerljive su takodje i sve ostale stvari bile kao muzika, jelo , vino , moda , parfemi , kozmetika , more, autoputevi , masline i zene naravno ,ali bi uvek isticao da ni one od komsija prekoputa bare nisu za pocenjivanje...Nije voleo strance ,poneka zena je mogla da prodje kao izuzetak u njegovom zivotu , delio je ljude na Italijane i Neitalijane...Voleo je da pevusi dok radi , da se sali , upadao je ponekad i gutao ga je stres tako naivno kao nekoga kelnera pocetnika ili segrt -ucenika. Porodica mu je zivela u Italiji i samo bi ponekad neko od njgovo troje dece posetilo Nemacku , ostajalo na kratko i po izrazu Gazdinog lica pri povratku malisana kuci uocavalo se da je onaj strasni kamen roditeljske obaveze pao sa srca i olaksao sledecu radnu sedmicu ovom vrednom i neumornom coveculjku .
Pricalo se da je u Italiji pre par decenija zemlja u nekim zaostalijim krajevima ,koja su danas poznati turisticki centri i odisu seoskim i masovnim turizmom ,bila jeftinija po kvadratu od boljih italijanskih pantalona ,te je stari kalkulant ne pitavsi za cenu kupovao i grabio sta je stizao i gde je stizao.Imao je ljude preko kojih je investirao i koji su obavljali poslove za njega .Tamo je se gradilo , porodica je bila ukljucena u sve moguce radove,a on je i dalje kuvao , spremao , proveravao da li toalet odise mirisom ruze , zakljucavao se dok kuva soseve u kuhinju , zacesljavao konobare -ucenike ako bi im koji pramen izvirio ispod sveze osisane frizure ucvrscene gelom i premazane voskom .Ustvari ,personal je tu bio pod sablonom sto se estetike ticalo , Mnogi sa nasih prostora gastarbajteri koji su imali u perspektivi kasnije povratak u domovinu i bavljenje turizmom ili nekom gastro rabotom ,su svoju decu tamo pokusavali na prakticni rad da ubace ,ali im nije polazilo za rukom jer je Gospodin kako vec objasnih gore , prioritet davao svojim sunarodnicima i zemljacima rasutim kao perle po zemlji koja im je sluzila kao odskocna daska za buduci biznis i egzistencijalno premoscavanje.
Onda mu je sinula genijalna ideja ,otvorio je fabriku „maultaschen"svapske tradicionalne punjene testenine ,proizvodio tone istih i njima opskrbivao svoje hotele i restorane izgradjene i razradjene na onoj zemlji koju je na vreme dok je jos bila vukojebina kupovao .Biznis je cvetao , novac mu je pristizao sa svih strana ,a on je i dalje kuvao , pekao , brisao podove ,kosio travu oko najboljeg restorana u kraju , pruzao kvalitetnu uslugu svojim posetiocima .Odlazio bi povremeno za Italiju , nadgledao i procesljavao svoja nova carstva luksuznih hotela ,razmenjivao misljenja sa svojim menadzerima koji su sve odradjivali za njega ,i uvek precizno i najduze do sedam dana ostajao zurno se vracajucu u Nemacku da pregleda kuhinju i salate , da dopuni frizidere sladoledima , prekontrolise kafe-masine , proveri higijenu enterijera sredi neke racune ..
Kada mu je supruga umrla od iznenadne bolesti , njemu je bilo vec 65 godina i od takvog cicice bi i bilo razumno da polako umirovljava svoje ambicije i navike,medjutim on je tada postao jos temperamentniji , zivlji , poceo je da se farba , mladalacki da se oblaci , da pravi jos neke biznise i poslove i kako to obicno biva i sleduje, pricalo se da je i brak novi negde na pomolu .Imao je sedamdesetineku kada mu se rodila kcerkica u braku sa zelenookom , tridesetogodisnjom Marokankom za kojom nema muskarca koji se nebi okrenuo cak i oni najtvrdokorniji i hladnokrvniji bi barem digli pogled sa svoje debele knjige donesene na citanje u predivnu , cvetnu bastu restorana i pogled bi im se zaustavljao na njenim grudima , potpeticama ili dugoj crnoj kosi.
Poverila je se majki vrsnjakinje njene kcerke da je njen suprug , ovaj moj glavni junak jako ljubomoran tako pod stare dane ,da ne izlazi iz njegove kuhinje i da zeli da je uci kuvanju i hotelijerstvu , da bi jednoga dana kada njega ne bude ,ako bi dao Bog da die po starini , ona i njegova kcerka nastavile dobro "ulaufani" posao i imale sigurnu buducnost. Ovoj zeni u najboljim godinama to nije ni padalo na pamet , svi smo nekako znali i avgarili iza ledja da se i nije "zbog vrucih kolaca" udala za njega vec da bi se okoristila njegovim imetkom i bogatstvom. Razveli su se , nju je opeljesio neki njen zemljak iz Francuske koga je dovela u Nemacku i nestao u nepoznatom pravcu i ostala je samohrana i siromasna majka koja nigde nije radila ,a i ona egzoticna lepota se vremenom izgubila pod oblacima i kisom grada ciju klimu direktno Alpi diktiraju.
Jedna njegova rodjaka je odlicna moja prijateljica te otuda neke stvari i znam koje me fasciniraju kod ovoga coveka koji danas ima 90 -i rodjendan ,koji i dalje ne doduse tako zustro ali uspesno barata po kuhinji svoga sveta , sadi egzoticno bilje u zardinjere bele kao mleko , oko svoga uglancanog ,sjajnog i bljestavog visokorazrednog zdanja , proverava belinu i miris carsava, paradira pred svojim ugladjenim gostima sa starackim stapom kojima sluzi jos uvek ono najbolje pice iz njegove zemlje , nosi perfekt sasivena italijanska odela , farba kosu , okrene se nekad i za nekom rasnom hodajucom pripadnicom lepseg pola ..
Svima prica da namerava jos tako "o-hoo-hooo" i da nikad nece u penziju jer ,kaze , covek ako ne radi u njegovim godinama - smrt vreba i samo jedva ceka da ga se dokopa .Ovako dok je u pokretu ,nema vremena za nju ni da joj sekundu paznje pokloni ,tako da je Ona prinudjena da odlozi termin do daljnjeg . Njegova rodjaka , a moja prijateljica je se becnula jednom prilikom kada je svojim usima licno od Njega cula da zeli da bude sahranjen u Nemackoj i kada i "ako" do toga dodje vec je organizovao sa lokalnim svestenikom i sve unapred utanacio . Ovo je bilo ,kaze Veraen ,sokantno za celu familiju i sve poznanike jer se znalo da je ziveo pod krilaticom „da svi putevi vode u Rim" ..