Autor: Rodoljub Šabić
Danas sam potpisao rešenje kojim se nalaže Kliničkom centru Srbije - Institutu za ginekologiju i akušerstvo iz Beograda, ul. Višegradska 26, da bez odlaganja a najkasnije u roku od pet dana od dana prijema ovog rešenja, obavesti N.M., da li poseduje tražene informacije u vezi sa novorođenčetom (muško) od majke N.M. i oca N.V., odnosno dokumente iz kojih se može saznati: ime i prezime osobe koja je preuzela telo umrlog novorođenčeta; datum kada je navedena osoba preuzela telo novorođenčeta; datum, mesto i naziv ustanove/ime i prezime osobe kojoj je Institut za ginekologiiju i akušerstvo prosledio telo umrlog novorođenčeta posle izvršene obdukcije, kao i da joj, ukoliko takve dokumente poseduje, kopiju istih dostavi poštom.
Činjenica da je to samo jedno od nekoliko rešenja koja sam u poslednje vreme doneo „u prilog" nastojanja N.M. da nekako sklopi mozaik okolnosti pod kojima je nestalo njeno novorođenče navodi me da se još jednom osvrnem na problem čijim rešavanjem niko od nadležnih uporno ne želi da se bavi.
Ne mislim, ovom prilikom, na poznati „problem nestalih beba" kojim se svojevremeno, nažalost bez konkretnih efekata bavila čak i Narodna skupština. Mislim na „jednostavniji" problem - problem nepoštovanja ili ako hoćete nepostojanja minimalnih standarda pristojnosti u komunikaciji između državnih ustanova i građana. Te ustanove naravno, ne moraju nužno biti medicinske, ali je, kad su oni u pitanju problem posebno delikatan.
„Slučaj" N.M. nije izolovan. Samo u poslednjih godinu dana bilo ih je osam sličnih. Koliko znam u većini slučajeva informacije do kojih se došlo u komunikaciji sa zdravstvenim ustanovama ali i sa policijom, matičnim službama i sl. isključile su mogući kriminalni kontekst. Ali, nezavisno od toga, činjenica da su ljudi, da bi došli do takvih informacija morali da traže pomoć Poverenika za informacije, sama po sebi je alarmantna, da ne kažem zastrašujuća. Uz svo „razumevanje" raznih situacija usled kojih građani ove zemlje teško dolaze do raznoraznih informacija od javnog značaja, valjda bi bar do informacija o smrti rođenog deteta morali da dolaze bez ikakvih problema.
A ipak, očigledno nije tako. Bez obzira šta je razlog, bezobzirnost i bahatost, loša organizacija i nekultura, indolentnost i neodgovornost, stvar se svodi na isto. Neko bira „najbolji" način da povredi ionako teško povređene ljude. A to valjda (čak i da zaboravimo na sumnje u ionako poljuljani kredibilitet državnih ustanova) ne bi smeo biti problem pojedinaca, ni roditelja ni odgovornih u medicinskim ustanovama već problem države, problem na koji bi morala da reaguje, i da ga eliminiše.