Sećam se, kao da je juče bilo, a bilo je to poodavno. Mislim da sam bio pri kraju drugog razreda gimnazije prirodno-matematičkog smera. Dakle, kažem ja mom ocu, sada već odavno pokojnom, Bog da mu dušu prosti, da mislim da je došlo vreme da počnem da se brijem. Što na bradi, što na brkovima u mojoj sedamnaestoj godini imao sam po 16 dlaka u 8 redi, al hebiga hteo sam da se brijem, da budem odrastao, muškarčina, šta li. Smiren i ćutljiv, kakav je uvek bio i kakavog ga se sećam, otac mi ne odgovora ništa.
-Dušane, čuješ li šta ti kažem? Ja bih da se brijem, nije red da sa ovolikom bradurinom idem u školu.
- Dobro, kaže otac, tu ti je britva, tu ti je sapun i četkica, evo tu je i kaiš. Naoštri britvu, pa izvoli, brij se. Samo pazi, nemoj da se isečeš.
U to vreme muškarci su se brijali britvom, bilo kod svoje kuće ili kod berberina. Dušan, moj otac, preko nedelje se dva - tri puta sam brijao, a nedeljom je, obavezno, išao kod berberina, na brijanje, šišanje, a prema potrebi, i na vađenje zuba. Bio je mršav i vitak čovek, pa nije koristio i ostale hiruške usluge seoskog berberina. Debljim i zadriglim meštanima, isti brica je puštao krv praveći im tanke zareze skalpelom na resici uveta, ili stavljajući pijavice pod pazuho.
Uzmem četkicu, napravim sapunicu i nasapunjam lice, dohvatim britvu, gledam se u ogledalo, a iz ogledala u mene gleda odrastao čovek, sigurnom rukom veštog muškarca povučem prvi potez i matiram sam sebe, u prvom potezu. Crvena krv probija iz bele sapunice, otac mi dodaje kameni lapis, ja brišem sapunicu i vidim izmđu desnog uva i vrata veliku poseklinu.-Ovo ti baš i ne ide od ruke. Nego, da u nedelju ti i ja odemo zajedno kod brice.
Ne odstupam od svoje namere i prihvatim očev predlog.
I tako sledeće nedelje, nešto posle osam ujutro, prvi put s ocem krenem na brijanje. Nas dva odrasla muškarca, on blizu pedeset, a ja manje od sedamnaest godina, biciklom, a kako bi drugačije, idemo na brijanje.
-Dečko će šišanje, kao i obično? Pita majstor Milenko. Taj isti brico šišao me je još od kada sam bio beba, pa sve do gimnazije, i to uvek na isti način, na nulericu.
-Ni govora, majstore, samo brijanje, zapovedam ja dubokim mutirajućim glasom.
-To je onda druga stvar, mladiću, kaže ozbiljnim glasom majstor Milenko i dohvata sapun i četkicu.
Iako mi se tada učinilo, gledajući u veliko ogledalo, kako se i Dušan i svi njegovi ispisnici i kolege smijure, ja sam, ipak, hrabro prešao put između dečaka i mladića.
Sledeće nedelje Dušan mi je poklonio pibor za brijanje sa četkicom, sapunom, kompletom Silver žileta i losionom Brion.
I tako sam postao muškarac.
I danas, svakog jutra dok se brijem, iako koristim bezbojni i skupi Pal Zilleri, osećam u nozdravama taj zanosni miris braonakastog losiona za brijanje marke Brion, pomešanog sa mirisom moje rane mladosti, a ponekad vidim i očev osmeh iz ugla parom zamagljenog ogledala.
Kada je moj sin stasao za brijanje, nisam imao kuda da ga odvedem. U Beogradu još uvek postoje muški frizerski saloni, ali u njima muškarce više ne briju, samo ih šišaju. Nemaju čak ni pribor za brijanje, a muško brijanje više ne postoji kao predmet u frizerskim školama.
Nekada su se muškarci razlikovali od žena i po tome što su se brijali i služili vojsku.
Danas žene služe vojsku i briju se, kako lice, tako i sva skrivena mesta svoga tela, doduše one to nazivaju depilacijom, a za takvo žensko brijanja postoje mnogobrojni saloni po Beogradu.
Eh, nije lako više biti muškarac u Beogradu.