Za put svile znam, znam i za trasu začina, ali nisam razmisljala o tome da postoji i ustaljeni, uhodani . put kolača - sve do pre neki dan, kada sam s plavom ikeinom kesom u ruci, cupkala na autobskoj stanici Beograd. U velikoj kesi bio je mali omot, a u njemu, kilogram domaće tarane. Taranu sam kupila na Kalenića pijaci, donela je kući, zapakovala i po najgorem kijametu zaputila se na autobusku stanicu da je predam Lasta vozaču, s molbom da je odnese u beli svet.
Ali otkud ja s taranom da cupkam na stanici? Da krenem ispočetka.
Na nedavnom šahovskom prvenstvu u Novom Sadu, igrala je i moja prijateljica, pa je ostala dan duže, da joj pokažem Beograd. I ja je odvedem malo tamo malo ovamo, izmedju ostalog i do Kalenića pijace. Tamo se ona zakači za tezge na kojima vredne žene prodaju hvale vredne domaće proizvode, rezance, kore za pite, med i šta ti ja znam šta sve ne i kupi - taranu i med od borovih iglica.
Tarana s Kalenića pijace ode s njom u beli svet i završi u supici njenog malog sina. I sta da vam pricam, jednogodišnja beba pokaže nevidjeno oduševljenje, a ja dobijem info da je tarana super i šta ću, odem na Kalenić po još.
Onda se bacim na redove vožnje autobuskih linija, dolaske i odlaske. Taranu sam, sasvim nepotrebno, zapakovala u ikea kesu, da bi bila prepoznatljiva. A uopste nisam morala, jer vozač je potpuno profi, ima spisak, ispunjava želje, strpljivo sve piše.
Ali, nisam, zapravo htela da vam pišem o tarani, već o mom čekanju autobusa za beli svet na stanici. Naime, zajedno sa mnom, čekalo je još petnaestak ljudi. Svi su imali manje više goleme torbe - za slanje. Ne, oni nisu putovali. Oni su samo donelite torbe, namerni da ih poalju svojim milim i dragim u tudjini.
Nisam imala pojma šta se unutra nalazi, sve dok vozač linije za Pariz nije naterao nekog čiču da otvori svoju torbu i pokaže mu šta nosi. A unutra - kolači. Najpedantnije spakovani u najrazličitije kutije od keksa, domaći kolači.Prosto me uhvatila frka da nešto ne pokvare u tom savršenom poretku.
A onda se ispostavilo da i drugi šalju kolače, pa sam sama sebi nekako bila bez veze s onom taranom, mislim, da sam bar jedan rolat napravila, da se ne razlikujem...:)
I tako sam shvatila da postoji put kolača, ustaljen i uhodan. Put ljubavi. Jer kako drugačije objasniti trud i muku, pripremanja, donošenja na stanicu i moljakanja vozača, nego beskrajnom ljubavlju i radošću da neko tvoj, mio i drag, ima priliku u kući pored Majne ili Sene, da klopa sinoć umešene domaće kolače.
Zato, kakav bre DHL, kakav Fedex, domaći šoferi su kraljevi karavana.
Dok sam dreždala s taranom u kesi i čekala na red da je predam, setila sam se raznih destinacija na kojima sam živuckala i povremeno slala deci pakete s praktičnim i tehničkim stvarima. Autobusom naravno. Sećam se da mi je jedan majstor pričao kako su kobnih devedesetih prenosili stotine hiljada maraka, sve na sitno, u kesicama i kovertama, za rodbinu da preživi. I niakd nisam čula da se nešto zeznulo.
Sećam se i da sam jednom, isto tako cupkajući s paketom, ali za moju decu, u Stokholmu, s najvećom mogućom zapanjenošću videla da majstori dovoze groždje s Fruške Gore i predaju gajbicu nekom srećnom naturalizovanom Švedi, koji ne pita šta košta miris rodnih čokota.
Znam i da je moja jedna prijateljica, fina dama, prenela do Londona pola pečenog gileta za jednu Novu godinu, umiruću od straha od blama ako je ukebaju.
Bilo kako bilo, ovi kolači sto putuju sami su me oborili s nogu. Zato sam to htela da podelim s vama.
a pošto sam se nadreždala na ulici, za kraj malo street arta, meni omiljenog.
Pogledajte, molim vas