Svetislav Basara u svojoj kolumni (Danas, 21.12.009.) piše "novogodišnji sms" Borisu Tadiću. U njemu kaže: “Da vidimo, poštovani predsedniče Tadiću. Univerzitet, pogotovo fakulteti društvenih nauka, u potpunosti u rukama Koštuničinih mudžahedina halk; provincijalizacija i posrbljavanje filozofije, sociologije, psihologije - o istoriji da i ne govorimo - u poodmakloj fazi. Po osnovnim školama veronauku predaju nastavnici članovi ekstremističkih desničarskih grupa. Duhovni, intelektualni i umetnički napori koji nisu u funkciji lažnog „rodoljublja“ se za sada tolerišu i još uvek ne kažnjavaju, ali su odgurnuti na krajnju marginu.”
Potom dodaje: “Narodni muzej nebeskog naroda ne radi već dugi niz godina. Likovna scena ne postoji. Književna još manje. Nema nijednog ozbiljnog časopisa za društvena pitanja. Nepismenost - i još gore - polupismenost šire se na dnevnoj bazi.”
I zaključuje: “Činjenica, međutim, da vi, koji predsedavate i državi i Demokratskoj stranci, ne uviđate da rasute nacionalne energije može sakupiti samo temeljan duhovni i kulturni preobražaj, izaziva određenu zabrinutost.”
Slažem se sa ovom prilično odmerenom kritikom stanja u jednom od “sektora” društva. Lično, bio bih sklon težim rečima….ali, nema šta: čovek je potpuno u pravu.
Basara je, inače, izvanredan pisac, bio je dobar ambasador, jednom rečju kul je lik. Zato ne verujem da je naivan. I da zaista veruje da B.Tadić ne zna da ne valja sve što Basara navodi da ne valja. I da veruje da ovaj zaista ne zna kakva je kamara loših stvari nagomilana u svim drugim “sektorima”, koliko još kostura vreba iz raznih šifonjera i koliko još pokvarenih stvari u Srbiji treba popraviti, a krivih ispraviti.
Znao ne znao, Basara čini – šta? Šalje dijagnozu Tadiću. Dijagnozu i poziv da ovaj nešto učini. A šta će Basara, izvanredni pisac, cenjeni kulturni radnik i intelektualac?
Ne verujem da je pridruživanje armiji onih koji iz prikrajka merkaju i kenjkaju o tome šta sve u Srbiji ne valja, neki naročiti domet.
Svaka šuša zna da dignu ruku na pitanje: “ko zna šta ne valja?” Nažalost, nema mnogo dignutih ruku posle pitanja: “ko je spreman da na sebe preuzme odgovornost i da nešto uradi?”.
Zato bih bio zahvalan Basari kad bi posle postavljanja dijagnoze sledio njegov predlog terapije, bar kad je književna scena u pitanju. Šta bi, po njemu, trebalo preduzeti i kako. Makar u tom segmentu kulture (ako je o kulturi reč) i makar sa minimalnim odnosom prema mogućnostima kojima se raspolaže. Misleći na finansije. Misleći na koalicione partnere. Misleći na ljudske resurse itd.
To bi bio koristan model. Slanje novododišnjih sms-ova kojima se sve, pa i stanje kniževne scene, prebacuje Tadiću na konto, pomalo je nefer, a pomalo i sebična aktivnost.