Ljubav| Porodica| Život| Životni stil

Pod Ožljem (4)

selica_nena RSS / 15.01.2010. u 02:33

Prostruja novost među onaj narod, pa se nekako i do Alekse probi. Ne bi taj nijedne o takvim stvarima prozborio, al’ mu nešto milo i Milanka pogleda, kao da proverava je l’ istina to što ču. Milanko samo ramenima smače i u neverici glavom odmahuje, ni njemu nije jasno šta su ga skolili i o čemu to pevaju. Pa mu laknu kad nastaviše put, smeje se i prihvata šalu, a sve se osvrće da Jelenu vidi. Ona se još više uz Ljubicu privila, klima glavom i nešto ženama kratko odgovara, al’ pogled ne diže. Joooj, da ga nije stid od ovog sveta, sad bi se s Jelenom kući vratio, samo da je mu se više ne muči po ovoj strmini. A kakvi su, dušu bi mu na nos izvukli od sprdnje i ogovaranja. Strese se kad zamisli Aleskin prekor, pa opsova u bradu.

Kako u borik viš’ Jakovine zađoše, ubrzaše korak, kao da se tek tad setiše kud su pošli. Mirišu zrele bobice kleke, a zvuci sabora se na mahove probijaju, najpre tiho i iskidano, pa sve glasnije, čini ti se i reči ćeš razabrati, a onda ih vetar podigne u visoke grane jela i hukom ih sve nadjača. Evo, već se i šuma proredi, još po koja niska smrča pogled zaklanja, a onda puče pred njima Oštrik. Zatalasana, ovalna visoravan, oivičena gustom šumom. Po njoj razbacane retke skupine jela i smreka, a između njih sklepane tezge sa raznom robom. Narod se već oko njih okupio, šetaju u grupicama, zagledaju i cenjkaju se. Malo dalje muškarci zaseli ispod šatre, gde kafedžije od ranog jutra okreću jagnjad i uz pečenje nude debele somune, vino i rakiju. Deca vitlaju oko grupica žena, preskaču drva prineta za vatru, pa se sjure niza stranu, dok se ne upletu u žbunje i popadaju. Na jednoj većoj čistini mali orkestar svirkom poziva u kolo i već se velika grupa oko njih skupila, pa u mestu cupkaju i svako vreba pored koga da se uhvati. Po dve-tri devojke se od te grupe otkinu i krenu ka kolu, oklevajući. Osvrću se da od majke dozvolu dobiju, pa se do neke žene il’ devojke uhvate, a kad im se ruke sa nekom momačkom rukom prepletu, zarumene se i zakikoću.

Jelena zastade, gledajući kako se komšije sa Klubaca rasuše da nađu rodbinu, kako se Ljubica sa svima zdravi i decu šalje da ćilim u neki hlad prostru. Stoji po strani, sama, zbunjena i u neprilici, ne zna kud bi, a sve u njoj drhti od strepnje. Ka kolu pogled ne sme da skrene. Još u boriku je zvuk harmonike poznala i neka žeravica joj se u grudima rasplamsala, a srce u samom grlu oseća. Ma znala je da će i on ovde biti, al’ sve je mislila da je to prošlo. Ih, da joj je samo da prošeta ispred njega i da mu vidi tu zbog koje je sve zaboravio...  „Muško, prokleto i neverno! Ne seća se taj ni mene,  ni svojih obećanja! Ko zna koliko je devojaka po saborima sreo, namamio ih svirkom i obraz im ukrao, pa otišao dalje k’o da ništa nije bilo?“ Pa je neki bes obuze, stiska zube i nokte u dlanove zariva, širi nozdrve, a sopstveni dah ko huk čuje. I pogled joj užagrio, ne diže ga sa zemlje, a i što bi, kad je i tako od neke muke obnevidela. Zna da mora da se savlada i sabere, pa da potraži majku i Jefu, sigurno u nekom hladu čekaju da im druge žene priđu i pozdrave ih, dok Obren s ljudima pod šatrom rakija i galami. Ne bi Jefa nekoj prva prišla da joj kule i gradove nudiš. Stoji ukočeno pored ćilima na kom Grozda klonulo sedi i ko kobac seva pogledom po vašarištu, pa ga ustremi ka nekoj poznanici. Čik da joj neka ne priđe na poklonjenje? Ne bi takvu sve Ožaljske vode oprale do kraja veka.

Zna to Jelena, nekad je i ona s Jefom tako stajala i slušala je kako sikće kroz zube i maniše svakoj ženi i devojci na saborištu. Slušala je i smejala se, a nekad i sama potpirivala takve Jefine ispade, posebno kad je kakva cura mogla da joj se ispreči na putu. I uživala u tom položaju gazdinske ćerke, zaštićene tetkinim oštrim jezikom i Obrenovom prekom naravi. Moglo joj se, samo joj izmače brzo. Sad joj se noge od straha oduzimaju, ne sme ni da pomisli šta bi se desilo ako je Obren kraj majke i Jefe zatekne.

Al’ ne može ni tu više da stoji, oseća da je zagledaju i podgurkuju se, pola ovog sveta se danas ovde sjatilo samo da abrove pokupi, pa će ih na slavama razvlačiti po ustima, dodavati i oduzimati kako se kome ćefne, olajavati i nju i Obrena, sladiti se brukom i svađom njihovom. „E neće ga više o meni spletkariti, ako sam i  posrnula, sama sam se ugruvala! A i taj Milanko, sad kad mi najviše treba ode za Aleksom! Ma, neću ga, vala, više čekati, idem do majke, pa sto Obrena na putu da mi se ispreči!“

I zaputi se preko saborišta, svesna svakog pogleda i prošaputane reči, eno i kolo se raskinu, ukopali se igrači i upiljili u Jelenu, k’o u čudo neko. Samo se ona prokleta harmonika čuje, al’ nekako uši para, kao nesreću da najavljuje. Kako Jelena promakne, tako se za njom okrenu, valjda ne veruju da se usudila pred svet izaći i susret sa Obrenom rizikovati. Zgledaju se, šapnu onom do sebe „Vidi je“, „Kako je nije stid?“, „Nesrećnica“ il’ nešto slično,  pa žamor prostruja, al’ se niko više u kolo ne hvata, nego se izviruju da vide kako će Jelena majci i Jefi prići.

Grozda očima svojim ne veruje, pridigla se s onog ćilima i u Jefu gleda, kao da pita: „Šta ću sad, kukavica?“ pa se osvrće da proveri jel’ Obren još pod šatrom. Duša joj se rascepila između straha od muža i želje da Jelenu od ovih radoznalaca skloni i bar malo bola poštedi. Da nije tako slaba, vrisnula bi koliko je grlo nosi, al’ nešto joj se u grudima stislo, ne da joj udahnuti. I prvi put otkad je za Obrena pošla, pogazi njegovu naredbu, pa se okuraži i ka kćeri pođe. Pruža joj ruke, da je prihvati k’o nekad, kad se Jelena na noge osovila i dečje nespretno sama zakoračila. Nije je više ni stid, ni strah, samo šćer na grudi da privije, samo da joj glas čuje i malo s njom u ovom hladu posedi.

„Majko“, prošaputa Jelena, pa se zagrcnu i prepusti Grozdinom zagrljaju, mrmlja kroz suze i drhti. Sve joj se izmešalo i tuga, i neko olakšanje, i radost što je majka ovako privija i  strah da će je odgurnuti kad se Obren pojavi.

-          Šššššš... Neka, neka te! Ajde, ne budali ovde pred svetom, smijaće nam se. Ajde, Jelena, neka te više.

-          Majko...

-          Znam, neka te. Šššššš.... Nemoj pred svetom. Ajdemo u hlad. Neka više, Jelena!

Pa povede Jelenu i nekako molećivo pogleda u Jefu, nemo tražeći pomoć. „Od čega li je napravljena, okamenila se dabogda“, misli Grozdana. A Jefa se smela, srce joj se stislo kad je Grozda Jelenu onako u naručje prihvatila, a onaj narod upiljio, tačno joj došlo kamenom na njih da se hitne. „Radoznalci prokleti, samo blenu da nečim usta ispiraju. A i Jelena! Da sam ja na njenom mestu, iz kuće nos ne bi’ promolila. A ona se nagizdala, k’o prst u oko ovom svetu da gura. A i ova Grozda, jektičava, s dušom se deli otkad je znam, a sad skočila i Jeleni prva u susret pošla. Crna ja, ako onaj gromovnik naiđe! Pobiće nas ovde, ima svet još više da nam se smeje.“  Sad je kasno, evo joj se Jelena okreće:

-          Pomoz bog,  Jefo!

-          Bog nam svima pomog’o. Ajte vamo, šta ste se tu ukipile, da narod u vas k’o u čudo blene.

Posedaše po onom ćilimu, al’ nikako da progovore. Jelena samo u Grozdu gleda, nikad od nje takvu kuraž ne bi očekivala. Iznenadila je majka, a ostarila od jesenas, kao da se smanjila. Samo joj oči neki neobičan sjaj i odlučnost dobile, kao da je rešila, sad pod starost, celom svetu da prkosi. A i Jefa joj se promenila, nije više onako ohola i čvrsta k’o što se uvek trudila da izgleda. Gleda je sad kako se uplašeno obazire, klekla na kolena i izviruje na sve strane, glava joj k’o neka osmatračnica došla.

-          Govori, kako ti je na Klupcima? Kako je Milanko, pazi li te? A Aleksa i Ljubica? Jel’ Ljubica brine o tebi? Šta imate u kući? Imaš li stoke? Radiš li po polju? Kakav ti je komšiluk? Ajde, pričaj, šta si se ućutala?

-          Dobro mi je, majko, baš mi je dobro. Milanko je čestit čovek, ko malo vode na dlanu me drži. A Ljubica k’o majka da mi je, sve zajedno radimo, ne odvajamo se po vasceli dan. Da mi nje nije  bilo, ja bi’ sa stijena onih prvih dana skočila. Sad sam svikla, baš ko da sam među njima ceo svoj vek provela.

-          A kuća? Imate li kuću il’ kod Alekse u vajatu spavate?

-          Imamo, majko. Imao Milanko kuću još prije ženidbe, Aleksa mu do svoje kuće napravio.  Imamo desetak  ovaca i nešto peradi. Podno kuće šljivik, a ja proletos s Ljubicom malu baštu posijala, sve u njoj imam. Malo boranije, pasulja, krtola, luka, ... Šta god mi treba, odma iza kuće...

-          Ima li Milanko kakvijeh para, oskudevaš li u čemu?

-          Ima, majko. Ne brini, imam svega. Samo da mi je tebe češće da vidim. A ti? Slaba si mi, guši li te?

-          Ma pušti mene, dobro sam. Guši ko i prije, šta ću mu ja. Samo da Obren malo omekša, ali ljutnja ga ne prolazi. Bojim se da nikad neće preboljeti… Sa mnom nijedne nije prozborio otkad se ono desilo. Ni s Jefom. Usta nam se usuše kad on u kuću uđe. Ne d’o Bog da sad naiđe, zlo bi nam svima napravio.

-          Pa da idem ja, majko?

-          Nećeš vala, sad kad si došla – bila mu ga rabota! A evo i Ljubica nam prilazi. Ajde vamo, Ljubo! Daj, Jefo, onih krušaka. I tu alvu stavi bliže, da Jelena uzme. Ajde, jadna, šta si se ukipila.

-          Kako si ti, Jefo?

Jelena to onako, reda radi upita. Jefa je iskosa pogleda, odćuta neko vreme, pa preko volje odgovori:

-          Kako drugi zapovijeda. Nego, jesi li nam što spremila, mlada?

-          Kako misliš  - spremila?

-          Naiđoše prije tebe neke Bučevke sa Klubaca, pa meni i Grozdi nešto doša’nuše. Je l’ si i  noću bila vredna?

-          Jefo! Jesi poludela?

-          Bog s tobom, Jefo, kako te nije stid da je to pitaš. I ti samo abrove skupljaš. Pušti je, Jelena, mnogo se prozlobila od jesenas.

-          Što da je ne pitam? Ona nikog nije pitala kad nam je obraz pod noge bacila i kuću u crno zavila.

-          Muči, nalet te bilo! Što nam je kuću u crno zavila? Svi, živi i zdravi, hvala Gospodu, a to malo bruke bi se davno zaboravilo da ti jezičinu nisi pustila. Oćeš ti da teraš inat Obrenu! E, što ti taj pogani jezik ne otpade kad si pomislila da mu kažeš?! Ćuti, evo je Ljubica, čuće te.

-          Ćutaću ja, ćutaću. Samo kad progovorim... Pomoz Bog, Ljubice. Ajde, blagoš, sedi s nama da se malo kruškama i alvom osladiš. Evo sad će nam Obren ja’njetine donijeti, samo što nije ispod šatre izišo!

-          Bog vam pomog’o. Oću malo da sednem, valja se tako. Al’ ne mogu ništa okusiti, kome god priđoh - nečim me ponudi. Vredne Golešanke, namesile svakakvijeh pita, i slanih i slatkih, pa ne daju proći dok zalogaj ne uzmeš. Kako ste vas dvije? Kako si Grozdo, jesi li šćeri poželjela? E, neka te, neka. Ne puštaj suze, Jelena ti je k’o suvo zlato. Zavoljela sam je k’o moju Slavku, života mi moga. A i Milanku sreća zapevala otkad mu je u kuću dovedosmo. Ako Bog da, dogodine unuče da zaljuljamo.

-          Daj Bože. Hvala ti, Ljupka, k’o sestri najmilijoj. Čuvaj mi je i s’jetuj, k’o svoju. Kad ja ne mogu.

Pa se zaplaka, a s njom i Ljubica koju suzu pusti. Jelena majci ruku ne ispušta, savila glavu i ćuti, nit joj je s Jefom do svađe bilo, nit zna šta bi sad majci rekla.

-          Mislila sam da ću i zeta danas sresti, al’ ga nešto nema.

-          Ode sa Aleksom pod onu šatru da š ljudima koju prozbori.

-          Il’ da pazi da Obren ne naiđe?

Valjda Jefa to još i ne izgovori, kad se začu galama, a malo zatim Obren psujući iz šatre izađe. Pružio korak preko ledine, pa naglo zastade kad ugleda Jelenu pored Jefe i Grozde, ne verujući rođenim očima. Jelena je skočila čim je onu galamu čula, predosećajući da će se ova oluja desiti. U jednom deliću sekunde joj se pogled ukrsti sa Obrenovim i drhtavica je svu protrese od onog što u njemu pronađe. „Bože, nikad mi neće oprostiti.“ Samo joj se ta misao u mozak useca, a zaglušili je damari, i znoj je obliva. Odjednom joj i grlo suvo i dah joj se iskidao, ne može noge s mesta  pomeriti.  Iz stisnutog grla istisnu molećivo:

-          Babo…!?

On zabaci glavu, othuknu i ostade tako, k’o da se premišlja bi l’ joj odgovorio. Kliznu pogledom po Jeleninom licu, zari joj se u oči, a onda mu nešto nalik osmehu iskrivi usta u jednu stranu. Frknu kroz nos i više pokretom nego glasom naredi Jefi i Grozdi: „Polaz’te!“ I produži prema konjima.

Jefa ćilim spodbila jednom rukom, a drugom Grozdu za rukav vuče, zabrinuta da ih Obren neće sačekati.  Grozdi se kuraž istopi k’o sneg u proleće, Još kad Obrena ugleda. Sad ne stiže Jelenu da poljubi, samo prošapta „Čuvaj se“, pa se okrete Ljubici, kao da joj ostavlja najdraže što ima i bez reči požuri za Jefom. U to se i Milanko kraj Jelene stvori. Gleda za Obrenom, zamišljeno klimajući glavom, pa obgrli svoju ženu oko ramena.

-          Aj’mo i mi, da nas noć u planini ne uhvati.



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 13:46 15.01.2010

Jelena

Jelena mi je na srcu, ih, kad ce joj otac oprostiti vec jednom?

A pises kao da slikas bojama po platnu, sve ih vidim...samo ne mogu da docekam dalje

Kad ce nastavak ?
Svaka cast, pregrst komplimenata za pricu

A vidi sto nam je blog lep
selica_nena selica_nena 14:09 15.01.2010

Jelena

Jelena mi je na srcu, ih, kad ce joj otac oprostiti vec jednom?

Znaš kako očevi teško praštaju? E, ovaj je posebno težak, pa će potrajati.

Hvala ti na lepim rečima


Virtuelni Vasilije Virtuelni Vasilije 14:24 15.01.2010

Re: Jelena

Nena
Znaš kako očevi teško praštaju?


E pa nisu svi takvi - ja mojim cerama sve prastam ... Hm, doduse ljutio se i ja jednom davno malo duze - pa zakljucio da je glupo. I sad znam unapred da ce me svaka ljutnja brzo proci


A Mariopan je sasvim u pravu sa ovim: A pises kao da slikas bojama po platnu, sve ih vidim

pozz & preporuka





selica_nena selica_nena 19:00 15.01.2010

Za očeve i kćeri,

i za ovakvu preporuku i HVALA!
milisav68 milisav68 23:45 15.01.2010

alva

Koji me đavo tero da čitam ovo kad nijedna prodavnica ne radi :)

Pozdrav i samo napred :)
selica_nena selica_nena 01:11 16.01.2010

Re: alva

Kaži gde da ti je šaljem?
mikele9 mikele9 00:19 16.01.2010

No 4

Lastavice draga, pišeš kao da slikaš (bojama po platnu što reče mariopan), ali si i zvuk utkala, mirise....dok sam čitao bio sam tamo.
selica_nena selica_nena 01:12 16.01.2010

Re: No 4

Ih, kakav kompliment, pa još od pravog slikara! Hvala, Mikele, stvarno me raduješ.
p.jezda p.jezda 18:21 16.01.2010

Pod Ožljem

Neobično me je obradovao naslov ovog blogaNaslov je iskreno i bio povod da otvorim...

Verovatno pogađate, dugo godina sam uživao gledajući u daljini obrise baš ovog Ožlja iz naslova...

Ali niste samo vi selica... pa odatle i radost kada sam video naslov

A tek kad sam pročitao... svaka čast, veliki respekt za štivo dopašće se i mojoj ženi

selica_nena selica_nena 01:32 17.01.2010

Re: Pod Ožljem

Jezdo, pozdrav i tebi i tvojoj ženi. Eh, ima nešto čarobno u tom Ožlju, što nas, selice, i u snovima pohodi. Ne možeš ni zamisliti kako me raduje što si ga prepoznao.

P.S. I na TI smo. Ko zna, možda nes je Ožalj još nekako povezao

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana