U pet do 12 sam poslao svoj zavrsni seminarski rad da bih se samo desetak minuta kasnije vozio kolima do aerodroma. Kum me je odbacio malko ranije jer je morao poslom do susjedne Lujzijane. Putovanje od najveceg teksaskog grada na obalama meksickog zaliva pa do srpske prestonice na Dunavu traje 12 sati, naravno, put traje vise kad se doda presjedanje u jednom od evropskih gradova.
Svaki putnik gleda dvije stvari da ne zaboravi: pasos i novcanik. Putnici poput mene imaju i trecu, a to je bijeli stap. Zivimo u opasnim vremenima, ali samoobrana je sekundarna svhra mog stapa. "Slijepi putnici" kazu, ne placaju karte, a ja sam moju ipak morao platiti.
Osjecaj zadovoljstva bio je jaci od hladnoce koja mi je udarila u lice kad su se otvorila vrata aerodroma "Nikola Tesla". Toliko hladnoce niti toliko bljestavila od bijelog pokrivaca nisam dozivio odkad sam napustio Beograd, sad vec dalekog januara 2000.
Mom samostalnom putesestviju tu nije dosao kraj. Poslje kraceg zadrzavanja u odista belom Beogradu, put me je vodio do Zagreba. Ovog puta bus sam uzeo kao prevozno sredstvo. Sem zacudjenih pogleda putnika i carinika vecih problema nije bilo. Povratak u Srbiju, ovog puta vlakom, bio je jos laksi i bez problema.
Slijedeca destinacija moje mini turneje bio je Nis. Ovog puta mogao sam da sklopim svoj stap jer vise nisam putovao sam.
Na glavnoj zeljeznickoj stanici, tu odmah ispod sata, cekao sam Mashhu.
"E Dali, stizem za 20 minuta", govorila je sva zadihana.
"Pa dobro di si Mashilli? Pozuri. Nisam ponio cigarete". Jos jednom sam preturao po dzepovima. Samo novcanik, pasos, lista sa ljudima za koje sam, ispostavice se naivno, vjerovao da cu imati vremena da ih vidim. Mashin broj je bio prvi na tom papiru, sasvim nepotrebno, jer znao sam ga napamet.
Mashha se registrovala na blog bas u vreme kad sam ja dobio status blogera B92. Sjecam se kako je njen nick "Jaws" lako izgovarao. Sta ces. Kad ti je program tj. citac ekrana Englez, onda prosto se covjek odusevi laganim imenima koja zvuce kao engleska. Dobro, "Unfuckable" je isto tako lako izgovorljiv nick, al' slozicete se, Mashha ipak zvuci drugacije. Citajuci Mashine blogove, posebice onaj o diskusiji, shvatio sam da ona pise ono sto ja mislim a nisam nikad uspio staviti na jednom mijestu. Kao i mnogi na blogu, krenuli smo poznatom rutom sa raznim stanicama od bloga do komentara pa sve do FB da bi se kratko zaustavili na MSN te skrasili na stanici zvanoj Skype. Da su sati naseg razgovora placeni ko minimalac u Srbiji, ja i Mashha bi postali milioneri.
Cekao sam je na finalnoj stanici naseg upoznavanja, bas tu kod sata na glavnom kolodvoru Beogradskom.
"Pa di si?", opet sam je pozvao na telefon.
"Tu sam Dali. Stizem za pet minuta".
OK, necu vise da je zovem. Sljedeci put kad joj cujem glas bit ce to uzivo. Razmisljam da se sakrijem. Bolje ne. Samo mi fali da zaskocim na pogresnu plavusu sa kapicom na glavi. Dok tako razmisljam ona vec stoji ispred mene. Taj osmijeh. Nije mi hladno vise. Iako je vec odavno decembarsko vece prekrilo Beograd, njen zagrljaj je poput toplog julskog sunca u Teksasu.
Mrzim kad se ljudi cmakaju, makar i u obraz, na javnim mjestima. Mozda je i nas neko mrzio tad, al ebesga.
"Hoces cigaretu?"
"Pa da."
"Ajde samo da se javim da smo se nasli..."
Ne mogu da vjerujem da je tu ispred mene. Prebira nesto po telefonu. Djevojka sa kojom sam proveo sate razglabajuci o sociologiji, politici, filozofiji, psihologiji. Moji tekstovi na blogu odavno su prolazili njenu recenziju i uvijek je znala dati kritiku bez da narusi moj ego. Ej covjece to je bio uspjeh ; )
Bus za Nis smo imali za nekih pola sata. Taman toliko da se zgrijemo negdje. Znam za dobar birc na cosku; tu odmah na ulazu u autobusku. Stolnjaci kockati. Piksle limene i konobar koji se po nekom nepisanom pravilu zove Mile.
Mashha mi rece da je tog dana u dva popodne bilo okupljanje blogera negde u Beogradu. Bi mi krivo sto mi to nije rekla ranije. Proslo me brzo. Ipak se sav taj blog skupio i stao u djevojku koja je sjedila tik do mene petljajuci svoje prozeble prstice sa mojima.
Narednih dana, nedelja, nismo se uspijeli javiti gotovo nikom sem rodbini. Bila je to najhladnija nova godina sa najmanje zime ikad. Uspio sam prosvercovati Teksasko sunce u Nis, zato je Teksas imao najhladniji januar.
Blog B92 ima, tri para, koliko ja znam, a od ovog januara dobio je cetvrti... ali prvi par koji je nastao bas iz bloga.
Ja i Mashha dugujemo izvinjenje nama dragim ljudima sa bloga.
Na ljeto necemo omanuti a urednica neka spremi tortu. Neku b(l)ogovsku za prvi brak, naravno blogovski : )