Suprotno logici, ovde je neophodno imati odgovore da bi se steklo pravo na postavljanje pitanja. Ovde je, dakle, dozvoljeno postavljati samo retorička pitanja. Kao na primer: "Ne mislite li da je 2 i 2 jednako 4?" Da lepo čoveku dodje da kaže - ne, ne mislim.
Ne mislite li da je zločin seča platana? Pa se ti usudi da kažeš: nemam pojma, odakle ja znam da li su u pravu ti "doktori za drvo", Djilas & co ili (to tako deluje) neki večiti dežurni gradjani koji "brane" već nešto od već nekoga ko je za tu priliku označen kao zlikovac, Rome ispod Gazele od preseljenja na valjda uslovnije mesto ili već nešto... ne mogu da se setim ima toga puno.
Naravno da mi je žao platana, rasla sam na Krstu, pamtim svoj deo Bulavara po drvoredima, isto tako mi je žao i mnogih malih ulica po tom mom starom kraju koje više ne prepoznajem, izmedju Save Kovačevića (sada Mileševske), Kneza od Semberije, Požarevačke, Lozničke i najdalje do Tomaša Ježa (a da to nije najlepši deo Beograda može da kaže samo onaj ko nema pojma :) žao mi je svega, pa i same sebe ali posle svakodnevnog mantranja na odredjenu temu, prestane da mi bude žao. Bude dosadno. Bude toliko naporno da izaziva sasvim suprotan efekat od željenog.
Ja mislim da više i ne pamtim vreme (valjda sam tada bila još u osnovnoj školi) da nisam stalno bila gotovo prisiljena da se za nešto opredeljujem i biram za koga sam? Od najkrupnijih stvari u državi (koje će se kasnije gotovo uvek pokazati kao farsa a učesnici koji nisu profitirali će se, uglavnom, osetiti kao budale), pa do najtrivijalnijih stvari ili stvari koje bi zaista trebalo da budu moja privatna stvar. Da li pišem ćirilicom ili latinicom (šta koga briga), da li sam vernik (takodje, šta koga briga), da li sam za Artemija ili za sinod (zašto ja moram da budem za Artemija da bih mislila da je način na koji je sve uradjeno mnogo više štetan na mnogo nivoa, nego što će se pokazati korisnim, takodje, zašto moram da budem za sinod ako nemam ništa protiv ekumene i ostalih jeresi) da bi na kraju sa jednakom ozbiljnošću trebalo da dam (a kome?) odgovor da li sam za drvorede ili za drvoseču Djilasa.
Lepo mi dodje da kažem da sam za drvoseču, i uvek za drvoseču. I da kada razgovaram sa artemijevcima kažem da je sinod super, i obrnuto. I da pišem ćirilicom "kad ne treba" i isključivo latinicom tamo gde se to tretira kao dokaz mog izdajstva.
Zašto ovo pišem? Zato što bih volela da mi još neko kaže da je umoran od toga da se svako malo za nekog djavola "opredeljuje", da mu je dosadno da ga se stalno anketira od toga da l će da se vakciniše protiv gripa preko toga da li je za podelu Kosova. Ti stalno moraš u neki djavo da se upisuješ, da se deklarišeš za svaku stvar o kojoj te, da smo iole normalni, niko ne bi ni pitao.
Ovih dana se dosta ljudi posvadjalo sa prijateljima (neki su pokušali i sa mnom - ali ne dolazi u obzir da padnem u tu napast i upustim se u raspravu) oko dogadjaja u Gračanici. Neka budem ja osoba bez stava i mišljenja, ali preskupo mi je da izgubim neke vredne ljude koje sam upoznala medju onima koji su verovali da vredi dati život za takve stvari kao i one koji misle da je to kompletna besmislica.
U to ime jedna stara pesma koju su tamo nekad davno pevale dve zvezde, po svemu medju sobom različite, dva sveta takoreći, ako to sa "dva sveta" uopšte može da postoji u stvarnosti.
Računam, pošto sam pisala o Kusturici, puštala Severinu (koja je super, samo nikako da "intelektalni" shvate da je žena, povrh svega, i jako duhovita) mogu valjda nekažnjeno da se prisetim jedne prave, mega antiheroine - Cece
pa kaže: